Livije, Tit (lat. Titus Livius [ti'tus li:'wi·us]), rimski povjesničar (Patavium, danas Padova, 59. pr. Kr. – Patavium, 17. nakon Kr.). Živio je dijelom u rodnome gradu, dijelom u Rimu, baveći se književnim radom. Sva su njegova filozofska i retorička djela izgubljena. Glavno je njegovo djelo Od osnutka Rima (Ab urbe condita) u 142 knjige, od toga je sačuvano 35 knjiga. To je rimska povijest, napisana u obliku ljetopisa, od mitskoga dolaska Eneje u Italiju do smrti vojskovođe Druza 9. pr. Kr. Veći dio Livijeva djela dijeli se na sadržajne cjeline od 10 knjiga – dekade i to: 1–10 (od mitskih početaka do Trećega samnitskog rata 293. pr. Kr.) i 21–45 (Drugi punski rat, događaji do osvojenja Makedonije, od 218. do 167. pr. Kr.). Sadržaj ostalih knjiga (osim 136. i 137) poznat je po kratkim izvodima, tzv. periohama (periochae). Iznošenje događaja Livije prekida izmišljenim govorima, kojih u sačuvanim knjigama ima oko 400. Glavni su mu izvori grčki povjesničar Polibije i rimski ljetopisci. Livije je dobar pripovjedač, ali nekritičan i neobjektivan prema neprijateljima Rima (Hanibal). Piše s rodoljubno-moralističkom tendencijom, romantično idealizirajući prošlost. Snažno je utjecao na potonje rimske povjesničare, a vrlo popularan bio je u srednjem vijeku i u renesansi.
