Lagerkvist [lα:'gərkvist], Pär Fabian, švedski književnik (Växjö, 23. V. 1891 – Stockholm, 11. VII. 1974). Odrastao je u izrazito religioznoj obitelji, što je poslije obilježilo njegova djela u kojima se suprotstavlja religioznosti i prihvaća vjeru u svijet budućnosti. Studirao je u Växjöu i Uppsali. U Francuskoj je došao u dodir s modernističkom umjetnošću. Lagerkvist je prvi švedski ekspresionist i jedini Strindbergov nasljednik u području drame. Javio se 1912. pripovijetkom Ljudi (Människor). Autor je prvih modernističkih programa u Švedskoj: Umjetnost riječi i umjetnost slike (Ordkonst och bildkonst, 1913), gdje naglašava potrebu približavanja književnosti i likovnoj umjetnosti, i Kazalište (Teater, 1918). Prvo mu je značajno djelo zbirka pjesama Tjeskoba (Ångest, 1916). Njome je u švedsko pjesništvo uveo novi stil u kojem prevladava tjeskoba, uzrokovana osobnom krizom i I. svjetskim ratom. Lagerkvistova prozna i lirska djela 1920-ih prepuna su jakih kontrasta, kao i njegov privatni život – rastao se, ostavio obitelj, a zatim se ponovno oženio: Vječni smiješak (Det eviga leendet, 1920), Sretnikov put (Den lyckliges väg, 1921), Okrutne priče (Onda sagor, 1924), Pjesme srca (Hjärtats sånger, 1926). Mračne političke prilike ogledaju se u djelima nastalima 1930-ih u kojima se bori protiv diktature i nečovječnosti. Veliki međunarodni uspjeh postigao je romanom Patuljak (Dvärgen, 1944), u kojem obrađuje temu zla utjelovljena u liku dvorske lude na renesansnome dvoru koji na kraju bude kažnjen zbog svojih zlodjela i u zatvorskoj ćeliji čeka da ga vladar zatreba. Zlo kao samosvojan egzistencijalni princip česta je tema u Lagerkvistovoj prozi. Posljednja mu je zbirka pjesama Večernja zemlja (Aftonland, 1953); potom je pisao romane kojima se radnja odvija na antičkome Mediteranu: Baraba (Barabbas, 1950), Sibila (Sibyllan, 1956), Ahasverova smrt (Ahasverus död, 1960), Hodočasnik na moru (Pilgrim på havet, 1962), Sveta zemlja (Det heliga landet, 1964), Mariamne (1967). U njima postavlja pitanja o značenju života, smrti i ljubavi. Njegov 50-godišnji književni rad obuhvaća poeziju, prozu i dramu: djela su mu protkana realizmom, simbolikom, jednostavnim stilom, ali su i određeni književni eksperiment. Dualizam (zlo – ljubav) u čovjeku i izvan njega uspio je izraziti jezikom razumljivim svakomu čitatelju. Član Švedske akademije od 1940. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1951.
