Kurdi, indoiranski narod u Turskoj (prema procjenama, između 6,5 i 12 milijuna pripadnika), Iranu (5,5 milijuna), Iraku (4 milijuna) i Siriji (720 000), najvećim dijelom na području Kurdistana (»zemlja Kurda«). Kurda ima i u susjednim područjima Armenije (56 000), Gruzije (33 000) i Azerbajdžana (12 000), u Kazahstanu (25 000), Kirgistanu (14 000) te manji broj u drugim srednjoazijskim državama nastalima raspadom SSSR-a i u Ruskoj Federaciji. Oko 600 000 Kurda živi u zemljama zapadne Europe. Kurdi su tradicionalno bili nomadski stočari ili sjedilački zemljoradnici. Nomadski su se Kurdi sa svojim stadima (ovce, koze) kretali između ljetnih i zimskih pašnjaka u zajednicama koje su se uglavnom sastojale od više srodnih obitelji. Manji dio Kurda i danas je zadržao nomadski način života. U njihovoj su se društvenoj organizaciji spajali elementi plemenske organizacije temeljene na patrilinearnom računanju srodstva te feudalnog sustava na čelu sa seoskim starješinama i vođama rodova i klanova. Zbog pograničnoga položaja kurdskog etničkoga prostora između Perzije i Osmanskoga Carstva te posebice njegove potonje podijeljenosti među više političkih entiteta, dijelovi su se kurdskoga naroda razvijali u različitim kulturnim i društveno-političkim uvjetima. Danas su najznačajnija kurdska »plemena« – Baban, Barzani, Hamavend, Herki (u Iraku), Šišak (Shishak), Mukri, Ardalan, Džaf (Djaff), Kerlhur, Lur, Bahtijar (u Iranu), Berazi, Mili, Miran (u Siriji), Hakari, Hartuši, Zirikan, Džalali (Djalali), Hejderan (u Turskoj).
Povijest
Iako se planinska plemena pod tim imenom spominju već u zapisima starovjekovnih vladara s područja Mezopotamije, prvi se put sa sigurnošću spominju tek u VII. st. kada su potpadali pod arapsku vlast. Kao vrsni ratnici služili su u mnogim vojskama kao plaćenici, a neki od njih, poput Saladina, uzdigli su se do najviših časti na arapskom području. Bunili su se često protiv kalifa; od XIII. do XIV. st. bili su pod vlašću Mongola. U XV. st. Kurdistan je kao pogranično područje između Perzije i Osmanskoga Carstva bio poprište čestih borbi, u XVI. st. veći dio ostao je Osmanlijama. Kurdski feudalci – plemenski poglavice, vazali sultana ili šaha – nastojali su stoljećima zadržati što više slobode u samoupravi pa su u više mahova dizali bune, osobito u XIX. st. na osmanskom dijelu. Na prijelazu iz XIX. u XX. st. pojavio se snažan autonomistički pokret; nakon I. svjetskog rata Kurdi su zahtijevali vlastitu neovisnu državu, u kojoj bi se svi pripadnici toga naroda ujedinili. Unatoč ugovoru u Sèvresu 1920., kojim im je to obećano, teritorij Kurdistana Lausanneskim ugovorom 1923. bio je podijeljen između Turske, Iraka, Irana i Sirije, što je uzrokovalo česte ustanke pojedinih plemena.
Nakon II. svjetskog rata kurdska oslobodilačka borba bila je nejedinstvena, opterećena klanovskim, plemenskim i političkim suparništvima, te utjecajem velikih sila (SSSR, SAD) i regionalnih država (Iran, Irak, Turska, Sirija), koje su kurdske razmirice koristile za vlastite interese. Pod utjecajem Demokratske stranke Kurdistana za Iran (KDP, osnovana 1945), u sjeverozapadnom Iranu (iranski Kurdistan) bila je uspostavljena Mahabadska Republika (1945–46), kao autonomna kurdska republika pod vodstvom Gazija Muhammada. Imala je podršku SSSR-a te dijela iračkih Kurda koje je predvodio Mustafa Barzani (1946. osnovao je Demokratsku stranku Kurdistana za Irak – KDP). Nakon sovjetskog povlačenja iz Irana (u svibnju 1946), Mahabadska je Republika propala; u polovici prosinca 1946. iranska je vojska zauzela Mahabad (G. Muhammad javno je bio obješen 1947). Povremene akcije kurdske gerilje bile su nastavljene u Iranu, a početkom 1960-ih došlo je do kurdske pobune u Iraku. Nakon boravka u SSSR-u (od polovice 1940-ih), Barzani se 1958. sa svojim borcima vratio u Irak. S novom iračkom revolucionarnom vlašću surađivao je radi rješavanja kurdskoga pitanja; njegove su snage nastojale ovladati sjeveroistočnim Irakom (irački Kurdistan) pa su s iračkom vojskom djelovale protiv pobunjeničkih skupina (dijelom i kurdskih). Nakon razlaza s iračkim režimom, Barzani je od 1961. predvodio kurdsku pobunu, radi ostvarenja autonomije. U prvoj polovici 1960-ih došlo je do podjele u vodstvu KDP-a, pa su se Barzanijevim snagama suprotstavili pristaše Ibrahima Ahmada i Dž. Talabanija koji su prihvatili suradnju s iračkim vlastima (Barzani je primao vojnu pomoć iz Irana, Izraela i SAD-a, a zauzvrat je uskratio podršku borbi iranskih Kurda, koju je poticao Irak). Primirje je bilo postignuto 11. III. 1970; Irak je Kurdima priznao nacionalna prava pa je bilo dogovoreno uspostavljanje kurdske autonomije do 1974 (u sukobima 1960–70. bilo je oko 60 000 poginulih i ranjenih te oko 300 000 raseljenih, uglavnom Kurda). Kurdsko-iračke odnose početkom 1970-ih pogoršavala su kršenja primirja, arabizacija kurdskih područja, sporovi oko granica budućeg autonomnoga teritorija (posebno na području oko Kirkuka i Mosula bogatom naftom), uskraćivanje iračkoga državljanstva Kurdima (1971. oko 40 000 bilo ih je protjerano u Iran) i dr. U ožujku 1974. Irak je donio zakon o kurdskoj autonomiji; Mustafa Barzani tomu se protivio smatrajući da je samo 60% kurdskoga područja obuhvaćeno autonomijom, pa su sukobi bili obnovljeni. U travnju 1974. iračka vojska, pomognuta i od nekih kurdskih skupina, zauzela je više uporišta Barzanijevih snaga. Iranska pomoć Barzaniju prestala je nakon Alžirskoga sporazuma (15. III. 1975), kojim je bila dogovorena iračko-iranska sigurnosna suradnja i granica na Shatt al-Arabu. Nakon toga pobuna iračkih Kurda slabila je, Barzani je prestao s borbom te otišao u Iran, a potom u SAD, gdje je 1979. umro. Nakon Barzanijeva povlačenja, vodstvo iračke KDP preuzeli su (1975) njegovi sinovi Masud i Idris, a njihov suparnik Dž. Talabani osnovao je Patriotski savez Kurdistana (PUK). Iračko-iranski sporazum iz 1975. otežao je i akcije kurdske gerilje u Iranu. Iranska KDP nastavila je borbu za kurdsku ravnopravnost; od 1973. njezin vođa bio je Abdur-Rahman Gasemlu (ubijen je 1989). Nakon iranske revolucije 1979. nisu poštovani kurdski zahtjevi za autonomijom.
Početkom Iračko-iranskoga rata (1980), kurdske stranke i plemena uspostavili su različita savezništva; Iran je podržavao snage Masuda Barzanija (irački KDP) i Dž. Talabanija (PUK) u borbi protiv iračkoga režima, a Irak je podržavao iransku KDP. Iranska je vojska 1982–84. slomila kurdsku pobunu u sjeverozapadnom Iranu (ubijeno je oko 27 500 Kurda, uglavnom civila). Procjenjuje se da je tijekom Iračko-iranskoga rata (1980–88) više stotina tisuća Kurda ubila iračka vojska, dok ih je oko 500 000 bilo raseljeno unutar Iraka. God. 1987. vodeće vojno-političke skupine iračkih Kurda stvorile su savez protiv iračkoga režima i radi ostvarenja kurdske autonomije. Irački su zrakoplovi 1988. napadali kurdsko područje kemijskim oružjem (u Halabdži je poginulo oko 6000 civila); potom je više desetaka tisuća Kurda izbjeglo iz Iraka u Iran i Tursku (1988. u Iranu je bilo 150 000 kurdskih izbjeglica, a u Turskoj oko 70 000). Sukobi u iračkome Kurdistanu te suparništvo između kurdskih skupina bili su nastavljeni i tijekom iračkoga napada na Kuvajt, te tijekom rata SAD-a i saveznika protiv Iraka (1990–91). U napadima iračke vojske u travnju 1991. oko 1,5 milijuna Kurda izbjeglo je iz Iraka u Iran i Tursku; potom su SAD i Velika Britanija nad sjeveroistočnim Irakom uspostavili zonu zabrane leta za iračke zrakoplove. U lipnju 1991. Masud Barzani pregovarao je s iračkim vlastima o kurdskoj autonomiji. Nastojeći potisnuti utjecaj Iraka u rješavanju kurdskoga pitanja, SAD je 1992. podupirao suradnju vodećih stranaka iračkih Kurda i udružene iračke oporbe (Irački nacionalni kongres), te je podržao stvaranje kurdske autonomije na području pod nadzorom Barzanijevih (KDP) i Talabanijevih (PUK) snaga (izbori za regionalni parlament održani su u svibnju 1992). Suparništvo između iračkih Kurda otežavalo je izgradnju njihove autonomije; 1994. bili su obnovljeni sukobi između Barzanijevih i Talabanijevih snaga, pa je područje kurdske autonomije ostalo podijeljeno (manji dio nadzire Islamski pokret Kurdistana). Tijekom sukobâ Barzani je imao vojnu podršku Iraka, a Talabanija je podržavao Iran (u srpnju 1996. iranska je vojska napala uporišta iranske KDP u sjeveroistočnom Iraku). Tijekom 1997. Barzanijeve su se snage obračunavale i s pripadnicima Iračkoga nacionalnoga kongresa (pomaganog od SAD-a). Nakon više neuspjelih primirja, potkraj 1990-ih uglavnom su prestale borbe između kurdskih vojno-političkih skupina (uz posredovanje SAD-a). Barzanijeva (KDP) vlada uspostavljena je u Irbilu, a Talabanijeva (PUK) u Sulejmaniji (2002. dogovorile su obnovu zajedničkoga parlamenta; donesena je deklaracija o kurdskoj autonomiji unutar federalnog Iraka). U napadima SAD-a i saveznika na Irak (od ožujka 2003), KDP i PUK pomagali su američku stranu (u travnju 2003. kurdske su snage sudjelovale u zauzimanju Kirkuka i Mosula). Tijekom 2003. dovršeno je stvaranje autonomne kurdske regije (2003), koja ima vlastiti parlament i vladu (sjedište je u Irbilu); održan je politički utjecaj obitelji Barzani i Talabani (Masud Barzani predsjednik je autonomne regije od 2005., a Jalal Talabani bio je irački predsjednik 2005–14). Prema iračkom ustavu iz 2005. Kurdistan je priznat kao federalna regija, a kurdski je jezik, uz arapski, postao službeni jezik Iraka. Prometno i gospodarski kurdska je regija veoma ovisna o Turskoj (izvoz nafte, uvoz hrane i dr.), a suradnju s regionalnom vladom Turska koristi i u kontekstu borbe protiv Radničke stranke Kurdistana (PKK). Dugotrajni ideološki i drugi sporovi između Barzanijeve Demokratske stranke Kurdistana (KDP) i Öcalanova PKK-a nastavili su slabiti kurdsko nacionalno-političko jedinstvo.
Uspostavljanje kurdske autonomije na sjeveroistoku Iraka politički je bilo značajno i Turskoj, koja turskim Kurdima osporava nacionalni identitet i pravo na regionalnu autonomiju (kurdske stranke i organizacije u Turskoj djelovale su uglavnom ilegalno; 1965. osnovana je Demokratska stranka Kurdistana za Tursku, bliska Barzanijevoj KDP). Prve masovne demonstracije Kurda izbile su 1967. u Diyarbakıru, a potkraj 1960-ih u Turskoj je djelovalo više kurdskih ilegalnih stranaka i organizacija (ideološki različitih i dijelom suprotstavljenih); pojedine su u 1970-ima započele oružane akcije radi stvaranja kurdske države. Kako bi se suzbila kurdska gerilja, u jugoistočnoj Turskoj (turski Kurdistan) dugo je bilo održavano izvanredno stanje (u pojedinim pokrajinama do kraja 2002). Tijekom 1950–80. iz istočne Anatolije iselilo se oko 1 milijun Kurda (1985. oko 300 000 Kurda živjelo je u Saveznoj Republici Njemačkoj). Stvaranje neovisne kurdske države najradikalnije je zagovarala Radnička stranka Kurdistana (PKK), pod vodstvom Abdullaha Öcalana; stranka je nastala u prvoj polovici 1970-ih, snažnije je oružano djelovala od 1984. i stvorila uporišta na kurdskim područjima u Siriji i Iraku. Radi suzbijanja kurdske gerilje, Turska je postigla sporazume o sigurnosti s Irakom (1984), te s Iranom i Sirijom (1993). Od 1984. turska je vojska povremeno napadala uporišta PKK-a u sjevernom Iraku; tijekom 1990-ih napadi su bili učestaliji (Turska od polovice 1990-ih podržava Barzanijeve snage u napadima na uporišta PKK-a u Iraku). God. 1999. A. Öcalan bio je uhvaćen i osuđen na doživotni zatvor (poziva pripadnike PKK-a na prekid oružane borbe). Početkom 2000-tih snage PKK-a održale su se u sjevernom Iraku (2003. Turska im je ponudila amnestiju; u sukobima turske vojske i gerilaca PKK-a tijekom 1984–2003. bilo je oko 37 000 poginulih). Nakon napada SAD-a i saveznika na Irak (2003), Turska se protivi vojno-političkoj prevlasti iračkih Kurda na području sjevernog Iraka bogatome naftom, oko Kirkuka i Mosula (podržava politički utjecaj iračkih Turkmena). Odnosi u Kurdistanu postaju još složeniji s građanskim ratom u Siriji (od 2012), u kojoj se kao snažna vojno-politička organizacija učvrstila kurdska Stranka demokratskog jedinstva – PYD (blisko povezana s PKK-om). Na sjeverozapadu Sirije, u sirijskom Kurdistanu (kurdski Rožava), PYD uspostavlja Narodne zaštitne jedinice (YPG) kao vlastitu vojsku (prevladavaju u Sirijskim demokratskim snagama, u kojima su i borbene skupine drugih etničkih zajednica). PYD se protivi sirijskomu režimu (zauzima se za federalizaciju Sirije), a sudjeluje u borbama protiv radikalnih islamista, napose pripadnika Islamske države Irak i Levant (ISIS), koji od 2013. nadziru dijelove Sirije i Iraka (snage iračkih Kurda se također bore protiv ISIS-a). U ožujku 2016. PYD je u sirijskom Kurdistanu proglasio federalnu regiju (»Demokratska federacija Sjeverne Sirije«), uveo je ravnopravnost žena, decentralizaciju putem komunalnog ustroja vlasti, jezičnu i kulturnu ravnopravnost i dr. Slijedilo je protivljenje Turske, koja smatra da autonomija sirijskih Kurda pogoduje nastojanjima PKK-a. Potkraj kolovoza 2016. turska vojska ulazi u dio sirijskoga Kurdistana (sjeveroistočno od Alepa) i povremeno se sukobljava s borcima YPG-a (Turska je prema Siriji izgradila pogranični zid dug više stotina kilometara). Pogoršavaju se i tursko-američki odnosi jer SAD vojno pomaže kurdske snage (u Siriji i Iraku) u borbama protiv ISIS-a (uspješne kurdske ofenzive 2016–17. znatno su oslabile ISIS). Osim Turske, i Barzanijeva regionalna kurdska vlada u Iraku protivi se jačanju PYD-a (smatra ga podružnicom PKK-a) i njegovoj prevlasti u sirijskom Kurdistanu. U rujnu 2017. Barzanijeva vlada provela je referendum o neovisnosti iračkoga Kurdistana (očekivano, podržana je apsolutnom većinom), što je pogoršalo odnose sa središnjom (iračkom) vladom, te izazvalo protivljenje Turske i Irana.
Jezik
Postoje dva kurdska jezika, koje neki lingvisti smatraju dijalektima, premda među njima nema znatnije mogućnosti sporazumijevanja. Sjevernim kurdskim, ili kurmandžijem, govori oko 2/3 Kurda, većinom u istočnoj Turskoj, u Armeniji i sjeverozapadnoj Siriji, dok je južni kurdski, ili sorani, raširen većinom u sjevernom Iraku i sjeverozapadnom Iranu. Manji broj Kurda govori i južnim dijalektima zaza i lorifaili (njime govore Luri i Bahtijari). Sorani se u Iraku piše arapskim pismom, dok se kurmandži u Armeniji piše prilagođenom ćirilicom. Od 1930-ih u Turskoj se za pisanje kurmandžija koristila latinica, no upotreba je kurdskoga u Turskoj sve do nedavno bila jako potiskivana. Sorani je izgubio kategoriju gramatičkog roda, no ona je očuvana u kurmandžiju; u oba je jezika osnovni poredak sintaktičkih kategorija S(ubjekt) O(bjekt) V (glagol).
Književnost
O predislamskom razdoblju kurdske književnosti nema sačuvanih pisanih dokumenata tako da se početak kurdske književnosti ne može pouzdano utvrditi. Pučka usmena predaja svjedoči o bogatoj epici, lirici i mnogobrojnim basnama. Kurdski jezik ima razvijenu pisanu književnost na dvama dijalektima, kurmandžiju i soraniju. Najstariji sačuvani spomenik kurdskoga jezika ep je iz VII. st. o borbi Kurda s Arapima, napisan aramejskim pismom. Pripadnici kurdskih viših slojeva stoljećima su pisali i na jezicima svojih osvajača (arapskom, perzijskom i turskom). Tako je u XIII. st. povjesničar i biograf Ibn al-Asir pisao na arapskom, a Idris Bitlisi, osmanski dužnosnik kurdskoga podrijetla, napisao je povijest prve osmorice osmanskih sultana »Osam rajeva« na perzijskome (»Hešt Behešt«, 1501). Na perzijskom je Šaraf Kan, vladar kneževine Bitlis, napisao potkraj XVI. st. i prvu povijest Kurda. Prvi poznati kurdski pjesnik bio je Ali Hariri (Elî Herîrî; oko 1009 – oko 1077). Najpoznatiji pjesnik potkraj XVI. st i početkom XVII. st. bio je šejh Ahmed Nišani (Ehmedê Nişani), poznat kao Mala Džeziri (Melayê Cizîrî). Poznavao je arapski, perzijski i turski te u duhu arapske i perzijske književnosti napisao više od 2000 stihova. U XVII. st. stvarao je Ahmed Hani (Ehmedê Xanî), autor prvoga kurdsko-arapskoga rječnika i poznate ljubavne poeme »Mem i Zin« (»Mem û Zîn«) u više od 2600 dvostiha. U tom su djelu i prve naznake kurdske težnje za neovisnošću. Premda su u poeziji još prevladavali religijsko-mistični tonovi, sve su se više pisale domoljubne i lirske pjesme. Prvi prozni tekstovi nastali su početkom XIX. st. Značajan poticaj nacionalnom pokretu i književnoj prozi dao je časopis »Kurdistan«, koji je počeo izlaziti u Kairu 1898. Moderna je kurdska književnost od tada uglavnom vezana uz borbu za neovisnost, a najčešće su teme povijest Kurda i Kurdistana podijeljena u četiri države, život kurdskih seljaka, žena, politička borba i slično. Istaknuti su pjesnici XX. st. Goran (1904–62), Cegerxwîn (1903–84), Kemal Burkay (r. 1937), Şêrko Bekês (1940–2013), Ferhad Şakelî (r. 1951) i dr. Značajni su pisci: Erebê Şemo (1897–1978) i njegov prvi roman »Kurdski pastir« (»Şivanê Kurmanca«, 1935), Îbrahîm Ehmed (1914–2000), Mehmed Emîn Bozarslan (r. 1934), Mehmed Uzun (1953–2007) i drugi. Većina tih pjesnika i prozaika piše na kurmandžiju i jednom od jezika zapadnih zemalja u kojima žive.
