koža (lat. integumentum), organ koji pokriva vanjsku površinu životinjskoga tijela, zaštićuje unutrašnja tkiva i organe od mehaničkih ozljeda i štetna djelovanja kemijskih i biotičkih čimbenika izvana, prima i provodi različite podražaje (vruće, hladno, bol, pritisak) preko živčanih okrajaka i osjetnih tjelešaca, aktivno sudjeluje u razmjeni plinova, tj. u procesu disanja, a u toplokrvnih životinja i u regulaciji tjelesne topline. – Tijelo jednostaničnih životinja obavijeno je tankom zaštitnom opnom, pelikulom. Svi ostali beskralježnjaci imaju kožu koju tvori jednoslojni epitel, epidermu. – U svih kralježnjaka koža se sastoji od dvaju jasno odvojenih slojeva: vanjskoga – pousmine ili pokožice (epidermis) i unutrašnjega – usmine (korij ili kutis). Usmina je sastavljena od različitih vezivnotkivnih stanica i vlakanaca, a daje koži čvrstoću i elastičnost; u usmini su i različite živčane i mišićne stanice, krvne i limfne žile, a u nekih se kralježnjaka u usmini nalaze i različite koštane tvorbe (ljuske u riba, koštane ploče u mnogih gmazova i nekih sisavaca) i mnogobrojne žlijezde (u vodozemaca različite sluzne žlijezde, u sisavaca žlijezde lojnice i znojnice te mliječne žlijezde). Kožu s unutarnjim dijelovima tijela, u prvome redu s mišićima, povezuje posebno tkivo, tzv. potkožno ili supkutano tkivo (supkutis), koje je bogato limfnim žilama, a u njemu se često nakuplja mast, osobito u sisavaca, kao rezervna hrana i regulator tjelesne topline.
Koža čovjeka
Koža čovjeka
zajednički je pokrov tijela, najveći organ čovječjeg organizma (1,5 do 2 m², 16% ukupne tjelesne mase). Na prirodnim otvorima tijela (vjeđe, nosnice, usne, čmar, vanjski spolni organi) prelazi u sluznicu. Debljina joj je različita (od 0,5 do 5 mm): najdeblja je na dlanovima i tabanima, na leđima i u sjednom području, a tanja je na pregibnim stranama udova, trbuhu i licu. Slobodna joj je površina prošarana tankim ukrštenim brazdama koje čine rombični crtež kože. Posebno oblikovane, individualno osobite brazde nalaze se na jagodicama prstiju, dlanovima i tabanima (→ dermatoglifi). Koža čovjeka sastoji se od epitelnoga (epidermis, pousmina) i vezivnoga sloja (korij, usmina), a od podloge je odijeljena rahlim vezivnim tkivom (supkutis, potkožno tkivo), koje sadrži individualno različitu količinu masnoga tkiva (panniculus adiposus). – Funkcije su kože: mehanička zaštita unutarnjih organa, sprječavanje infekcija i isušenja, termoregulacija, zaštita od kemijskih tvari i ultraljubičastoga zračenja, metabolizam vitamina D i masti te posredovanje kožnog osjeta. Boja kože uvelike ovisi o rasnim i nasljednim čimbenicima.
Preradba životinjske kože
Preradba životinjske kože
ubraja se u najstarije ljudske djelatnosti. Uz prikupljanje hrane, prva je briga naših davnih predaka bila zaštititi tijelo od vanjskih utjecaja. Za to su se rabile sirove životinjske kože, ali bi takva osušena koža postala tvrda, a na vlazi bi gnjilila i konačno se raspala. Zato je bilo potrebno kožu štavljenjem učiniti prikladnijom i trajnijom. Smatra se da su najstariji postupci štavljenja bili dimljenje i obradba kože mastima i moždinama ubijenih životinja. U Egiptu se biljno štavljenje kože i bojenje provodilo već prije 5000 god., što dokazuju sačuvani ostatci proizvoda od kože i slikovni prikazi kožarstva. Prve bilješke o preradbi i korištenju kože nađene su na babilonskim glinenim pločicama iz 1250. pr. Kr. Tada se u kožarske svrhe već rabio i alaun. Kožarstvo nije posebno napredovalo sve do početka XIX. st., kada je parni stroj omogućio mehanizaciju gotovo svih kožarskih radova. Velik je napredak bilo uvođenje kromnoga štavljenja (1858). Napredak je bio postignut i na drugim područjima kožarstva: uvođenje natrijeva sulfida kao sredstva za skidanje dlaka, upotreba sintetskih štavila kao pomoćnih sredstava te uvođenje rotacijskih bačava, čime je poboljšana obradba kože i omogućena primjena otopljenih štavnih ekstrakata.
Koža se može razvrstati prema različitim kriterijima. Tako se prema podrijetlu razlikuje prirodna i umjetna koža, prema prirodnom izvoru goveđa (teleća), ovčja, kozja, svinjska, konjska, tuljanova, kitova, aligatorova, klokanova, nojeva koža itd., a prema svrsi koža za obuću (80% svjetske proizvodnje), odjevna koža i galanterijska koža (torbe, rukavice, remenje, knjigoveštvo i sl.).
Prirodna koža
Prirodna koža
u sirovu se stanju konzervira soljenjem ili sušenjem, a njezina se preradba sastoji od pripremnih radova, štavljenja i dovršavanja. Priprema započinje uklanjanjem nečistoća, dlaka i mesine. Močenjem i ispiranjem u rotirajućim drvenim bačvama vraća se koži količina vode koju je imala prije konzerviranja. Tijekom luženja uklanja se dlaka s korijenom, epiderma i bjelančevine koje smetaju pri štavljenju. Za luženje služe vapno, natrijev sulfid, neki enzimi i dr. reducensi. Mesina se skida mehanički, posebnim strojem. Slijedi odvapnjivanje, nagrizanje i zakiseljavanje kako bi se uklonio suvišak vapna, koža dodatno omekšala s pomoću enzimskih sredstava te postigla optimalna pH-vrijednost za štavljenje. Pripremni radovi traju oko 9 sati, a tako dobivena koža, pripremljena za štavljenje, naziva se golica.
Štavljenje se provodi u rotirajućim bačvama, a kao štavila služe anorganske soli (kromove, aluminijeve, cirkonijeve) i biljna štavila (ekstrakti nekih tropskih i suptropskih biljaka) te sintani kao pomoćna sintetska štavila; najviše se rabe kromna štavila (ponajprije kromov sulfat). Štavilima se kolagenska vlakna umrežuju, pa koža postaje čvršća, otpornija prema enzimima i hidrolizi, manje propusna za vodu, a zadržava mekoću i elastičnost. Štavljenje, ovisno o vrsti štavila, traje obično od 10 do 12 sati. Nakon štavljenja koža se podvrgava operacijama dovršavanja kao što su cijeđenje, cijepanje, struganje, neutralizacija, bojenje, mašćenje, sušenje, mekšanje, obrezivanje, brušenje, glačanje, sortiranje.
U svijetu se najviše proizvodi goveđa koža (najveći su proizvođači sirove goveđe kože SAD, zemlje bivšega SSSR-a, Indija, Brazil, Argentina i Kina), zatim svinjska, ovčja (bivši SSSR, Novi Zeland, Australija, Argentina) i kozja koža (Kina, Indija, Pakistan, Nigerija, Etiopija).
U Hrvatskoj preradba kože ima dugu tradiciju i razvijala se usporedno s razvojem kožarstva u drugim europskim zemljama. Prve tvornice bile su u Karlovcu, Sušaku, Osijeku i Zagrebu. U Borovu je češkim privatnim kapitalom bila osnovana tvornica Bata (1931), koja je nakon II. svjetskog rata bila nacionalizirana, a teško je stradala za srpske opsade Vukovara 1991. God. 1997. za obuću je bilo proizvedeno 301 000 m² štavljene kože goveda i kopitara te 167 000 m² cijepane goveđe i teleće kože (leđa), a za obuću i odjeću 109 000 m² svinjske, 22 000 m² ovčje i janjeće te 1000 m² kozje i jareće kože. Preradba kože i izradba obuće i galanterije sudjelovala je 2000. u strukturi hrvatske ukupne industrijske proizvodnje s 1,22%. U 2001. kožarsko-prerađivačka industrija imala je u 167 tvrtki oko 10 000 zaposlenika, a 2002. proizvedeno je oko 7 milijuna pari obuće za ulicu, 550 000 pari sandala te 142 000 pari športske obuće s licem (gornjištem) od kože. Danas su veće hrvatske kožarsko-prerađivačke tvrtke Borovo iz Vukovara, Šimecki iz Zagreba, Psunj iz Nove Gradiške, Jelen iz Čakovca, MEISO iz Goričana, INKOP iz Poznanovca, Kožara d.o.o. Varaždin, Sloga iz Koprivnice, kožara DUMA iz Sesvetskoga Kraljevca. U hrvatskom izvozu kožari i obućari sudjeluju s 3,85%, a njihov je udio među zaposlenima u industriji 4%.
Umjetna koža
Umjetna koža
višeslojna je plošna tvorevina, po izgledu i svojstvima vrlo slična prirodnoj koži. Sastoji se od sloja čvrstoga tkanja ili pletiva (npr. od pamuka ili poliamida) i sloja polimernoga materijala kao što je npr. meki poli(vinil-klorid). Rabi se za oblaganje unutrašnosti vozila, za torbarske proizvode te u obućarskoj i odjevnoj industriji.
