Konstantin VII. Porfirogenet (grčki Κωνσταντῖνος ὁ Πορφυρογέννητος, Κōnstantĩnos ho Porphyrogénnētos: Konstantin Grimiznorođeni, latinizirano Constantinus Porphyrogenitus), bizantski car od 913 (Carigrad, IX. 905 – ?, 9. XI. 959). Sin Lava VI. Mudroga, čijim je suvladarom postao 911. Nakon očeve smrti (912) vladao je njegov stric Aleksandar, a od 913. namjesničko vijeće, isprva na čelu s carigradskim patrijarhom Nikolom Mistikom, potom s Konstantinovom majkom Zoe. God. 920. regentom je postao Roman I. Lakapen, čijom se kćerju Helenom Konstantin oženio. Do 945., kada je započeo samostalno vladati, bavio se kulturnopolitičkom, književnom i umjetničkom djelatnošću pa je na svojem dvoru okupio velik broj izobraženih ljudi radi prikupljanja antičkih i ranobizantskih djela. Rezultat su toga rada mnogobrojni traktati i spisi enciklopedijske naravi (pretežno kompilacije), od kojih su osobito vrijedni Izvadci o poslanstvima (Ὑπόϑεσıς τοῦ περì πρέσβεων τεύχους Ῥωμαίων πρὸς ἐϑνıϰούς, navodi se pod latinskim naslovom Excerpta de legationibus), o diplomatskoj djelatnosti u Bizantu, Izvadci o vrlinama i porocima (Ὑπόϑεσıς τοῦ περì ἀρετῆς ϰαì ϰαϰίας, latinski Excerpta de virtutibus et vitiis), nastali na temelju djelomice sačuvana djela rimskog povjesničara Kasija Kokcejana Diona, te Izvadci o zasjedama (Περì ἐπıβουλῶν ϰατὰ βασıλέων γεγονυıῶν, latinski Excerpta de insidiis), o usponu careva na prijestolje, pokušajima njihova ubojstva i uzurpacijama. Sam Konstantin sastavio je nekoliko djela; u spisu O temama (Περì τῶν ϑεμάτων τῶν ἀνηϰόντων τῇ βασıλείᾳ τῶν Ῥωμαίων, latinski De thematibus) pisao je o povijesti i ustrojstvu bizantskih pokrajina, a u traktatu O ceremonijama (Ἔϰϑεσıς τῆς βασıλείου τάξεως, latinski De cerimoniis) iscrpno je opisao bizantski dvorski ceremonijal. U Povijesnom razlaganju života i djela Bazilijeva (Ἱστορıϰὴ δıήγησıς τοῦ βίου ϰαì τῶν πράξεων Bασıλείου), panegiričkoj biografiji svojega djeda Bazilija I., donio je i podatke o južnoslavenskim narodima. Kao izvor za proučavanje povijesti južnih Slavena osobito je vrijedan spis O upravljanju Carstvom (Πρὸς τὸν ἴδıον υἱὸν Ῥωμανόν, latinski De administrando imperio), zamišljen kao priručnik o vladanju državom, a namijenio ga je sinu Romanu. U njemu je donio niz praktičnih uputa o vođenju vanjske politike te velik broj podataka o povijesti, običajima i državnom poretku naroda koji su živjeli kao susjedi ili podanici Bizantskoga Carstva. Djelo je jedan od temeljnih izvora za proučavanje najstarije hrvatske povijesti (i izvor stare toponimije), a znanstvena kritika i danas istražuje vjerodostojnost podataka. U poglavljima 29–36 donose se podatci o seobama Hrvata i Srba, o njihovoj povijesti do polovice X. st., o povijesti gradova u Dalmaciji i povijesnoj geografiji južnoslavenskih zemalja, a u poglavljima 49–50 podatci o Slavenima na Peloponezu. Za ranosrednjovjekovnu hrvatsku povijest osobito je značajno poglavlje 30, Rasprava o tematu Dalmaciji, u kojem se iznose ključni podatci o doseljenju Hrvata na prostore gdje danas žive. Jednako je značajno i poglavlje 31, O Hrvatima i pokrajini u kojoj sada stanuju, u kojem se razmatra podrijetlo Hrvata i donose se podatci o njihovim običajima i društvenom uređenju. O odnosu Hrvata i Avara te o sukobima sa starosjedilačkim romanskim stanovništvom kratke se bilješke donose u poglavlju 29, O Dalmaciji i narodima koji u njoj stanuju. Poglavlja 29–31 također su značajna zbog podataka o pokrštavanju Hrvata pa je tako Konstantinovo djelo glavni izvor za proučavanje problematike doseljenja i pokrštenja Hrvata. Ujedno je važno za proučavanje pojedinih tema iz hrvatske ranosrednjovjekovne političke i vojne povijesti, jer autor donosi podatke o odnosu dalmatinskih gradova i hrvatskih vladara u unutrašnjosti u drugoj polovici IX. st. te o sukobu Bugara i Hrvata u doba Tomislava. Konstantinovu vladavinu u vanjskoj su politici obilježile odlučne borbe protiv Arapa na istoku, živa diplomatska aktivnost (s Omejidima iz Córdobe, s njemačkim kraljem Otonom I. Velikim), prijateljstvo s Rusima i mir s Bugarima. U unutarnjoj politici održavao je ravnotežu utjecaja vojnih i civilnih službenika, zemljoposjedničke aristokracije i vojnika stratiota. Naslijedio ga je sin Roman II.
