knjigoveštvo, završni dio grafičke proizvodnje, koji obuhvaća izradbu knjižnoga bloka i korica te njihovo povezivanje u gotov grafički proizvod, npr. knjigu, časopis, brošuru, kalendar, bilježnicu i sl. Najstariji raskošni uvezi, posebice kodeksi, bili su po uzoru na rimske konzularne i starokršćanske diptihe prekriveni pločama od rezbarene bjelokosti ili su im korice bile optočene srebrnim i zlatnim pločama s umetcima od emajla i dragoga kamenja. Od XII. st. knjige su se uvezivale tzv. samostanskim uvezom; korice su se presvlačile kožom, pergamentom i tkaninama te okivale jednostavnim graviranim kovinskim pločicama i knjižnim okovom. Od XV. st. knjigoveštvo se razvilo u poseban obrt, a u ukrašavanju korica prevladavala je tehnika urezivanja i otiskivanja ornamenata u kožu; u tome je prednjačila Italija, os. Mleci s glasovitim tiskarom novatorom Aldom Manuzzijem. Od XVI. st. francuski umjetnički uvez bio je vodeći u Europi (Thomas Maioli, Geoffroy Tory) tijekom nekoliko stoljeća (renesansa, barok, rokoko). Potkraj XVIII. i početkom XIX. st. ušli su u modu jednostavniji, neoklasični uvezi, zatim su slijedili nešto bogatiji, tzv. romantični uvezi. Od druge polovice XIX. st. knjige se sve rjeđe umjetnički ukrašavaju; dekoracije se pretežito ograničavaju na hrbat knjige, dok se raskošni uvezi izrađuju ugl. za bibliofile, pri čemu se najčešće kopiraju stariji uvezi. U hrvatskim riznicama, knjižnicama, muzejima i arhivima čuvaju se mnogobrojni primjerci umjetničkoga uveza (Evanđelistar, XIII. st.; Psaltir, XV. st.). Prva vijest o hrvatskim knjigovežama potječe iz XII. st., a iz kasnijih razdoblja ističu se Živan Radojević (XV. st.), Frane Rudičić (XVI. st.) i zlatar O. Fortezza.
Od XIX. st. ručne tehnike uvezivanja počeli su zamjenjivati knjigoveški strojevi. Danas knjigoveška doradba grafičkoga proizvoda započinje obrezivanjem otisnutih (tiskarskih) araka te njihovim savijanjem u knjižne arke (knjižne slogove). Broj i način savijanja određuje se unaprijed, već u fazi oblikovanja grafičkoga proizvoda, a o njemu ovisi broj stranica u knjižnom slogu; slogovi najčešće imaju od 4 do 32 stranice. Nakon savijanja knjižni se slogovi prešaju radi lakšeg rukovanja, a zatim se sabiru u strojevima za sabiranje, koji redom slažu slogove u knjižni blok. Daljnja obradba knjižnoga bloka, tj. obrezivanje, povezivanje šivanjem i lijepljenjem te njegovo ulaganje i povezivanje s koricama, ovisi o odabranoj vrsti uveza, koji može biti meki ili tvrdi. Za meki se uvez korice izrađuju od jednoga komada kartona, rjeđe od plastike ili laminiranoga materijala. Prednje i stražnje korice mekog uveza jednake su veličine kao i knjižni blok, a širina hrpta jednaka je debljini knjižnoga bloka. Takve se korice gdjekad oplemenjuju ovitkom, plastifikacijom i sl. Korice tvrdog uveza sastavljene su od više dijelova, a čine ih prednji i stražnji prirezi od ljepenke i hrpteni uložak, koji su objedinjeni u cjelinu obljepljivanjem jednodijelnom ili višedijelnom presvlakom od papira, platna, kože ili umjetnoga materijala. Korice takve knjige nešto su veće od knjižnoga bloka, a često se ukrašavaju otiskivanjem folija, slijepim tiskom, sitotiskom i dr., opremaju se ovitkom, kutijom, ili omataju u celofanske ili papirne omote. U posebnim prigodama na koži se izvodi zlatotisak. Knjigoveški su postupci danas automatizirani i računalno vođeni, iako se katkad, za manje ili ekskluzivne naklade, pojedini radovi obavljaju ručno.
