klistron (engl. klystron, od grč. ϰλυσ[τήρ]: štrcaljka, injekcija + [elek]tron), elektronska cijev za stvaranje i pojačavanje signala u višem radiofrekvencijskom (300 MHz do 3 GHz) i mikrovalnom (3 do 30 GHz) području. U klasičnoj elektronskoj cijevi najveću radnu frekvenciju ograničava trajanje proleta elektrona od katode do anode, koje mora biti mnogo kraće od periode signala koji se želi stvoriti ili pojačati. To je ograničenje u klistronu uklonjeno primjenom brzinske modulacije elektronskoga snopa. Tipičan je predstavnik tih cijevi dvošupljinski klistron, koji se sastoji od katode, rešetke, anode (kolektora) i dviju rezonantnih šupljina smještenih između katode i kolektora. Elektroni emitirani s katode ubrzavaju se i prolaze kroz prvu rezonantnu šupljinu, na koju je priveden i signal koji se želi pojačati. Elektromagnetsko polje unutar prve šupljine, uzrokovano ulaznim signalom, brzinski modulira elektronski snop, tako da elektroni prolaze u grupama koje sadrže elektrone iste brzine, ali se grupe po brzinama elektrona međusobno razlikuju. Grupirani elektroni predaju energiju elektromagnetskom polju unutar druge šupljine i zaustavljaju se na kolektoru. Zbog energije koju je brzinski moduliran elektronski snop predao polju, struja inducirana u drugoj šupljini mnogo je veća od struje signala u prvoj šupljini, pa se pojavljuje učinak pojačavanja. Takav klistron može raditi i kao oscilator ako se dio izlaznog signala upotrijebi za pobudu prve šupljine. Klistron se danas najčešće rabi onda kada je potrebna velika izlazna snaga, što je vrlo teško postići s mikrovalnim poluvodičkim elementima. U radiokomunikacijama klistron se često primjenjuje u izlaznim stupnjevima ultravisokofrekvencijskih televizijskih odašiljača, a u eksperimentalnoj fizici u linearnim akceleratorima.
