Jiménez [xime'neϑ], Juan Ramón, španjolski pjesnik (Moguer, Huelva, 24. XII. 1881 – San Juan, Portoriko, 29. V. 1958). Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1956. i jedan od najvećih pjesnika španjolskoga jezičnog izričaja u XX. st. Ne pristajući ni uz jednu pjesničku skupinu, sačuvao je izrazitu stvaralačku osobnost. Počeo je objavljivati u Andaluziji 1896–98., potom je otišao u Madrid. Ondje je izrastao u jednu od stožernih figura tada neobično živahnoga književnoga života: izdavač časopisa, mentor nizu mlađih pjesnika (F. García Lorca, R. Alberti, P. Salinas) i dr. Početkom građanskoga rata emigrirao u SAD, pa je do smrti živio ondje, u Portoriku, na Kubi i u Argentini, stalno u dodiru s vodećim hispanskoameričkim i svjetskim pjesnicima. Godine 1947. doživio je trijumfalnu turneju po Južnoj Americi. U njegovu pjesništvu raspoznaju se dva temeljna razdoblja i smjera: počeo je pod utjecajem R. Daría, gajeći boljku sanjarenja i čeznutljivosti u zbirci Tužni napjevi (Arias tristes, 1903), pišući o samoći i prizorima apsolutne ljepote izrazom bliskim simbolističkomu i modernističkomu; poslije je bogatstvo epiteta u funkciji evociranja nekog ozračja zamijenio izrazom kojim teži točnosti i apstrakciji tzv. »čiste poezije«, a učinak rimovanoga stiha nadomjestio je ritmičnošću. Od mnogih pjesničkih knjiga prijelomne su mu Dnevnik nedavno vjenčana pjesnika (Diario de un poeta recién casado, 1917., god. 1948. ponovno, pod naslovom Dnevnik pjesnika i mora – Diario de poeta y mar), Potpuno doba s pjesmama novoga svjetla 1923–1936 (La estación total, con las canciones de la nueva luz 1923–1936, 1946) i dr. Sabrane pjesme (Poesías completas) objavljene su mu 1957. Popularna mu je i nevelika prozna knjiga Sivko i ja (Platero y yo, 1914), u kojoj je svakodnevicu u rodnome mjestu, Mogueru, preobrazio u pjesničku prozu.
