inzulin (prema latinskom insula: otok), hormon β-stanica Langerhansovih otočića gušterače. Sastoji se od dvaju peptidnih lanaca (A i B), povezanih dvjema disulfidnim (–S–S–) vezama. Relativna molekularna masa mu je 5808, a nastaje odvajanjem lanca C iz prethodničke molekule proinzulina. Iako je glavni poticaj za njegovo lučenje povećanje koncentracije glukoze u krvi (npr. nakon obroka), inzulin djeluje na metabolizam svih triju glavnih vrsta hranjivih tvari: ugljikohidrata, masti i bjelančevina. Učinak na ugljikohidrate očituje se nakon reagiranja inzulina s inzulinskim receptorima na staničnoj membrani, a sastoji se u poticanju ulaženja glukoze u stanice i njezinu iskorištavanju za metaboličke potrebe stanica. Posljedica je takva djelovanja smanjenje koncentracije glukoze u krvi. Ako je količina raspoložive glukoze veća od staničnih potreba, glukoza se djelovanjem inzulina može pohraniti u obliku glikogena (uglavnom u jetrenim i mišićnim stanicama), ili se može pretvoriti u mast (uglavnom u jetri) i u tom obliku prenijeti u stanice masnoga tkiva te se u njima pohraniti. Prema tomu, kada je na raspolaganju dovoljno glukoze, inzulin potiče njezino iskorištavanje, a koči iskorištavanje masti. Obrnuto se događa u razdobljima između obroka, kada se koncentracija glukoze u krvi počinje smanjivati. Zbog toga se smanjuje i lučenje inzulina, pa se masti iz masnoga tkiva i glukoza pohranjena u jetri oslobađaju u krv. Tada masti postaju glavnim izvorom energije za većinu tkiva, a koncentracija glukoze u krvi održava se normalnom i stalnom (4,5 do 5 mmol/L natašte). Održavanje normalne koncentracije glukoze između obroka posebice je važno za moždane stanice jer one mogu iskorištavati samo glukozu, a inzulin na te stanice ne djeluje. Učinak inzulina na metabolizam bjelančevina sastoji se u poticanju ulaženja aminokiselina u stanice i sintezi bjelančevina iz njih. Pri nedostatnom lučenju inzulina nastaje šećerna bolest (diabetes mellitus). Mnogi bolesnici sa šećernom bolešću moraju redovito uzimati inzulin. Time se omogućuje iskorištavanje glukoze u stanicama, održava se normalna koncentracija glukoze u krvi i sprječava štetno nagomilavanje masnoća u krvi i u tkivima. U tu svrhu primjenjuju se različiti pripravci inzulina, koji se uglavnom razlikuju po trajanju svojega djelovanja. Izvor inzulina nekada su bile životinjske gušterače, no danas se rabi ljudski inzulin, priređen metodom rekombinantne DNA.
