inkvizicija (lat. inquisitio: /sudbeno/ istraživanje; istražni postupak), crkveno-državni istražni i kazneni sud koji je djelovao u katoličkim zemljama (XIII–XVIII. st.). Razlikuju se rimska inkvizicija, crkveni sud osnovan radi iskorjenjivanja vjerovanja i obreda protivnih vjeri i disciplini Katoličke crkve, i španjolska inkvizicija, uspostavljena za obranu društvenih, kulturnih i religioznih vrjednota hispanskoga katolicizma. Prve odredbe o organiziranome progonu krivovjeraca donijeli su pape Lucijan III. (1184) i Inocent III. (početak XIII. st.), a uspostavio ju je formalno 1232. papa Grgur IX. On je propisao pravila postupka i povjerio ih papinim komesarima (inkvizitorima). Okrivljeni, koji se nije javno odrekao svojeg uvjerenja, predan je svjetovnoj vlasti, koja je izvršila presudu. Papa Inocent IV. dopustio je (1252) primjenu torture u iznimnim slučajevima. Inkvizicija se služila tajnim istražnim postupkom, u kojem osumnjičenomu nije bilo dopušteno suočenje sa svjedocima; zbog toga je dolazilo do teških zloporaba. U početku je bila pod kompetencijom mjesnoga biskupa, čijim je istražiteljima (svećenicima) pomagala svjetovna vlast. U srednjovjekovnom kršćanskom društvu (christianitas), u kojem je katolicizam bio državna religija, bilo kakva pobijanja vjere ili napad na čistoću vjere i morala smatrali su se napadom na društvo i državu. Povod nastanku inkvizicije od druge polovice XII. st. bila je pojava dualističkih sljedbi (albingenzi, katari, valdenzi i dr.) i drugih heretičkih ili ekstremnih skupina, od druge polovice XIII. st. ona se proširila na magijske čine, vračanje i sl., a od XV. st. na vještice. Kao institucija inkvizicija je posebno oživjela u različitim zemljama u doba reformacije, a reorganizirao ju je papa Pavao III. osnutkom papinskog ureda za čistoću vjere i morala (Sanctum officium, 1542). Španjolska inkvizicija utemeljena je 1478., kada je papa Siksto V. ovlastio kralja Ferdinanda Aragonskoga da imenuje 3 do 4 inkvizitora koji će uspostaviti mir u Španjolskoj; ta je inkvizicija prerasla u oruđe državne vlasti i uhodani sustav represije. Na čelu joj je bio veliki inkvizitor, kojega je imenovala vlada, a crkvenu je jurisdikciju primao iz Rima. Najprije je bila usmjerena protiv moriska i marana (pokršteni židovi koji su tajno održavali judaizam), a potom protiv iluminata i protestanata.
U Hrvatskoj se inkvizicija pojavila s dolaskom prosjačkih redova. U polovici XIII. st. dominikanci su djelovali kao inkvizitori protiv patarena ili »krstjana« u Bosni i Dalmaciji. Vjerojatno im je u to doba sjedište bilo u Zadru, gdje su djelovali bl. Pavao (u. 1255) i Andrija Dalmatinac kao vrhovni inkvizitori za naše krajeve. Franjevci iz slavonskih samostana također su u XIII. i XIV. st. kao inkvizitori odlazili u Bosnu. Ustanove inkvizicije postojale su još u Kopru za Istru i u Dubrovniku za tamošnju republiku. Procese protiv vračara i »vještica« u Zagrebu i u većini hrvatskim gradova vodile su, prema dokumentima, redovito gradske vlasti. Od XVI. do XVIII. st. dalmatinski su se inkvizitori uglavnom borili protiv heterodoksne literature, posebice protestantskih knjiga. Posljednji imenovani inkvizitor u Zadru (1790) bio je dominikanac iz Korčule Ivan Antun Marija Cebalo.
