heksametar (grč. ἑξάμετρον: šest metričkih jedinica), stih od šest stopa. Najpoznatiji je daktilski heksametar (herojski stih – versus heroicus), stih Homerovih, Heziodovih, Vergilijevih i Ovidijevih epova, sastavljen od pet daktila (prva se četiri češće mogu zamijeniti spondejem, peti samo iznimno, u tzv. spondejskom stihu) i jednoga spondeja (koji se može zamijeniti trohejem). Npr. »Sjàjnōka boginja njemu Atena odgòvori ovo« (Homer, Odiseja): –∪∪|–∪∪|–∪∪|–∪∪|–∪∪|–∪. Naglasak ili iktus pada na prvi dugi slog u stopi, a cezura obično iza trećeg iktusa, bilo »muški«, odmah iza dugoga sloga (tzv. pentemimeres, tj. iza pet polustopa) ili »ženski«, iza prvoga kratkoga sloga u trećoj stopi. Znatno je rjeđa cezura iza četvrtog iktusa (tzv. heptemimeres, tj. iza sedam polustopa). Dijereza obično pada iza četvrte stope, osobito u pastoralnome pjesništvu, po čemu je dobila ime bukolička. Prastari grčki kvantitativni stih, koji se osim u epovima zatječe i u himnama, proroštvima, zagonetkama i didaktičnome pjesništvu, u latinski je prenio Enije, pri čemu su dvosložne i trosložne riječi na kraju stiha, zajedno s pravilima latinske akcentuacije, osigurale podudarnost jezičnih i metričkih naglasaka u petoj i šestoj stopi. Od prelaska iz kasne antike u srednji vijek raste važnost naglaska na račun duljine u heksametru. Tako se u IX. st. pojavljuje leoninski stih, poseban tip heksametra s unutarnjom rimom. S afirmacijom vernakularâ, pojavljuje se potreba za pronalaženjem ekvivalenata heksametru, više u smislu statusa i ugleda toga stiha nego samoga metričkog obrasca kojega se duljina nije mogla prilagoditi fonološkoj strukturi nacionalnih jezika. Na taj način u Italiji nastaje jedanaesterac (endecasillabo), u Engleskoj četrnaesterac (fourteener) i deseterac (blank verse), a u Francuskoj dvanaesterac (alexandrine). Tek u renesansi nailazi se na prve pokušaje vjerne, iako već dakako akcentne imitacije klasičnoga kvantitativnoga stiha (esametri italiani L. B. Albertija i L. Datija iz 1441). Njemački pjesnici XVIII. st. (F. G. Klopstock, J. H. Voss, J. W. Goethe) eksperimentirali su s kvantitativnim heksametrom, u Rusiji je to činio A. S. Puškin, a u Engleskoj npr. S. T. Coleridge, A. Tennyson, A. Ch. Swinburne. U nas su heksametre pisali A. Palmović, A. Harambašić, F. Ciraki i dr.
