gramofonska ploča, nosač zvučnih informacija u obliku okrugle ploče od polimernoga vinilnoga materijala poli(vinil-klorida), s urezanom spiralnom brazdom (širine na vrhu 0,05 do 0,1 mm) od vanjskog ruba prema sredini. Zvučne informacije sadržane su na bokovima brazde kao mikroskopski sitne neravnine i izbočine, nastale urezivanjem igle koja prilikom snimanja, odn. reprodukcije, titra u skladu s pretvorbom zvuka u električni napon, odn. s pretvorbom električnog napona u zvuk (→ gramofon). Na monofonskoj su ploči oba boka brazde jednaka, a na stereofonskoj ploči vanjski i unutarnji bok brazde sadrže različite zvučne informacije radi dobivanja stereoefekta.
U samom početku gramofonska ploča izrađivala se od tvrde gume, a zatim, do 1960., od prirodne smole šelaka, ali se od 1948. sve više počeo upotrebljavati vinilni materijal. Ploča od šelaka reproducirala se sa 78 okretaja u minuti. Reprodukcija s jedne strane ploče od 30 cm trajala je kraće od 5 min. Ploča od vinilnoga materijala reproducira se s 45 okretaja u minuti (promjer ploče 17,5 cm, reprodukcija na jednoj strani oko 7 min) i s 33 1/3 okretaja u minuti (17,5 cm i 10 min, 25 cm i 15 min, 30 cm i 30 min).
Gramofonska ploča proizvodila se u nekoliko koraka: snimanje, urezivanje, elektrolitičko taloženje (→ galvanoplastika) i prešanje. Pri snimanju mikrofon pretvara zvučne titraje u električne signale, koji se prvo zapisuju na magnetofonsku vrpcu. Pri urezivanju se zapis s vrpce ponovno pretvara u električni signal i pobuđuje na titranje iglu, koja urezuje brazdu u mekani sloj laka od celuloznoga nitrata (nitroceluloze) na površini tzv. lak-ploče. Na tako dobivenu ploču s upisanom zvučnom informacijom nanosi se elektrolitičkim taloženjem vrlo tanak sloj srebra. Od posrebrene se ploče sličnim postupkom dobiva njezin negativ, niklena matrica, na kojoj se na mjestu brazde nalazi izbočina. Kopije takve matrice služe za prešanje velike naklade komercijalnih gramofonskih ploča od vinilnoga materijala. Razrađen je i postupak kojim se brazda urezuje izravno u bakrenu ploču (postupak DMM, od engl. Direct Metal Mastering), od koje se zatim izrađuje negativ za prešanje. Pri prešanju se u prešu stavljaju kalupi s dvjema različitim matricama (za tisak s obiju strana ploče), a zatim i vinilni materijal, prethodno zagrijan do temperature omekšavanja i prijelaza u plastično stanje. Prešanje traje 20-ak sekunda.
Amerikanac njemačkog podrijetla Emile Berliner, izumitelj gramofona, započeo je 1896. s prodajom gramofona i ploča od tvrde gume, a već 1897. tvornica pucetâ u Newarku (SAD) proizvela je prve ploče od šelaka. Braća Emile i Joseph Berliner osnovali su 1898. u Hannoveru prvu europsku tvornicu gramofonskih ploča (Deutsche Grammophon Gesellschaft). Prvo snimanje zvuka električnim postupkom radi izradbe gramofonskih ploča provela je 1924. američka tvrtka Columbia. God. 1948. ista je tvrtka predstavila novu, nelomljivu ploču od vinilnoga materijala Bila je to tzv. dugosvirajuća ploča (engl. long playing), kojoj je trajanje reprodukcije, zbog malena broja okretaja u minuti (33 1/3), bilo oko 45 min. Prve stereofonske ploče izdala je 1957. u SAD-u tvrtka Audio Fidelity, prema patentu Engleza Alaina Dovera Blumleina iz 1931. Izdavanje gramofonskih ploča razvilo se u opsežnu i unosnu industriju i komercijalnu djelatnost sve do 1980-ih, kada je zanimanje za ploče počelo opadati zbog pojave audiokasete, a poslije i kompaktnoga diska kao novih nosača zvuka.
U Hrvatskoj je u razdoblju 1906–14. petnaest stranih gramofonskih tvrtki snimalo domaće izvođače i njihov glazbeni program te izdavalo ploče s naljepnicama na hrvatskom jeziku. Najviše je u to doba snimala tvrtka Österreichische Grammophon Gesellschaft iz češkoga grada Ústí nad Labem, koja je imala poseban katalog s približno 400 gramofonskih ploča s hrvatskim naljepnicama. Zagrebačka tvrtka »M. Drucker« iz Ilice 39 bila je prvi hrvatski izdavač gramofonskih ploča. Etnografski muzej potaknuo je 1923. snimanje izvornih hrvatskih folklornih pjesama i glazbe. Dogovorom engleske tvrtke Edison Bell i zagrebačke tvornice olovaka Penkala osnovana je 1926. tvornica gramofona i gramofonskih ploča Edison Bell Penkala. Tvornica se nalazila u Branimirovoj, a studio za snimanje u današnjoj Teslinoj ulici. Zahvaljujući toj tvrtki sačuvane su snimke hrvatske produktivne i reproduktivne glazbene umjetnosti (1927–38). Tvrtka je došla u stečaj 1937., ali je formalno postojala do 1945. God. 1938. u Ulici Sv. Duha u Zagrebu započela je s radom tvrtka Elektroton, koja je očuvala stalnost hrvatske proizvodnje gramofonskih ploča. Nacionalizirana je 1945., a 1947. preseljena u Ilicu 213 i preimenovana u Jugoton. Uspon Jugotona započeo je 1957., kada su uvedene nove vrste ploča od vinilnoga materijala, a prve stereofonske ploče izdane su 1961. God. 1963. Jugoton je preseljen u zagrebačku Dubravu i opremljen vrlo kvalitetnom opremom. Tako je Jugoton postao najveći proizvođač gramofonskih ploča u ondašnjoj Jugoslaviji i dao je velik prinos hrvatskoj kulturi u snimljenome repertoaru ozbiljne, zabavne i izvorne pučke glazbe (815 glazbenih djela) i književnosti. Jugoton je 1992. promijenio ime u Hrvatska naklada zvuka i slike, odn. Croatia Records, a 1995., zbog slaba zanimanja, prestao proizvoditi gramofonske ploče.
