Euripid (grčki Εὐριπίδης, Euripídēs), grčki tragički pjesnik (Atena, 485/484. pr. Kr. – Pela, 406. pr. Kr.). Najmlađi od sačuvanih grčkih tragičara. Suvremene vijesti o njemu oskudne su, često nepouzdane (poput objede da mu je majka bila »piljarica«). Prvi se put natjecao na dionizijama 455. pr. Kr., a prvu pobjedu odnio 441. pr. Kr. Za života nije bio osobito omiljen: na dramskim natjecanjima pobijedio samo četiri puta, od toga jednom posmrtno. Oko 408. pr. Kr., navodno ogorčen zbog slaba uspjeha, povukao se u Pelu, na dvor makedonskoga kralja Arhelaja, gdje ga je zatekla smrt: po legendi, rastrgli su ga kraljevi psi.
Prema antičkim izvorima, Euripid je napisao 92 drame, od kojih je osamdesetak poznato po naslovu. Očuvalo ih se u cijelosti 19, među kojima Res (Ῥῆσος) vjerojatno nije autentična; dio izgubljenih tragedija poznat je po ulomcima. Očuvani korpus dvojakog je podrijetla: u prvu skupinu pripada 10 kronološki poredanih tragedija: Alkestida (Ἄλϰηστις, 438. pr. Kr.), Medeja (Μήδεια, 431. pr. Kr.), Hipolit (Ἱππόλυτος, 428. pr. Kr.), Andromaha (Ἀνδρομάχη, oko 426. pr. Kr.), Hekaba (Ἑϰάβη, oko 424. pr. Kr.), Trojanke (Τρῳάδες, 415. pr. Kr.), Feničanke (Φοίνισσαι, 409. pr. Kr.), Orest (Ὀρέστης, ? 408. pr. Kr.), Bakhe (Βάϰχαι, 405. pr. Kr.) i Res (Ῥῆσος, ? IV. st. pr. Kr.). Posrijedi je, očito, školska antologija. Drame iz druge skupine svrstane su alfabetski i zabilježene samo u dvama srodnim rukopisima iz XIV. stoljeća; riječ je o slučajno očuvanome dijelu nekoga izdanja sabranih djela: Helena (Ἑλένη, 412. pr. Kr.), Elektra (Ἠλέϰτρα, oko 416. pr. Kr.), Heraklova djeca (Ἡραϰλεῖδαι, oko 430. pr. Kr.), Heraklo (Ἡραϰλῆς, oko 414. pr. Kr.), Pribjegarke (Ἱϰέτιδες, oko 422. pr. Kr.), Ifigenija u Aulidi (Ἰφιγένεια ἡ ἐν Αὐλίδι, 405. pr. Kr.), Ifigenija na Tauridi (Ἰφιγένεια ἡ ἐν Ταύροις, oko 413. pr. Kr.), Ion (Ἴων, oko 410. pr. Kr.) i Kiklop (Κύϰλωψ, oko ? 408. pr. Kr.).
Aristotel Sofoklu pripisuje izjavu kako on sâm prikazuje ljude onakvima kakvi bi trebali biti, a Euripid onakvima kakvi jesu. Junaci su mu doista lišeni mitske uzvišenosti, što se očitovalo i na sceni. Izazvao je opće zgražanje Atenjana prikazavši mitskoga junaka Telefa u prosjačkim prnjama. U prvi plan dovodi pripadnike potisnutih skupina, robove ili žene, koji pokazuju neočekivanu plemenitost. Poseže za pričama o silovitim i bizarnim strastima, pogotovu ženskima: u Hipolitu prikazuje Fedrinu strast prema pastorku, dok u Medeji junakinja, nesretna žrtva, poprima gotovo demonska obilježja i iz osvete ubija vlastitu djecu. U nekim tragedijama (Hekaba, Trojanke) razobličuje besmislenost rata, i to iz ženske perspektive. Misleći na vještinu izazivanja sažaljenja i straha, Aristotel je Euripida nazvao najtragičnijim među pjesnicima. Ipak, neke tragedije uopće nemaju nesretna ishoda, poput Feničanki, Oresta i Ifigenije u Aulidi, ili Helene, Iona i Ifigenije na Tauridi, koje karakterizira bajkovitost i sretni obrat u radnji. Kiklop komično obrađuje Odisejev obračun s Polifemom i jedina je u cijelosti očuvana satirska drama. Dramski sukob očituje se u izmjeni simetričnih, visoko stiliziranih govora, koji se unutar realističnoga konteksta katkad doimlju neuvjerljivo. Radnju često okončava deus ex machina, čemu slijedi etiološki epilog. Osim što u tragediji prvi problematizira religiju i moral, Euripid je i velik inovator. U njega se broj korskih pjesama postupno smanjuje, veza s radnjom postaje sve slabija, a pjevani se dijelovi sve više povjeravaju glumcima.
Nakon smrti, Euripidova se književna sreća preokrenula. Preko nove komedije, a i izravno, Euripid je najsnažnije utjecao na europsku književnost. Na hrvatski su ga prevodili Koloman Rac (sveukupni opus), Bratoljub Klaić i Lada Kaštelan.
