Debye (niz. izgovor [dəbεi'ə]), Peter (niz. Petrus Josephus Wilhelmus Debije), nizozemsko-američki fizičar i fizikalni kemičar (Maastricht, 24. III. 1884 – Ithaca, New York, 2. XI. 1966). Profesor sveučilišta u Nizozemskoj, Švicarskoj i Njemačkoj, direktor Instituta Kaiser Wilhelm u Berlinu. Godine 1940. otišao u SAD, gdje je na Sveučilištu Cornell ostao profesorom do umirovljenja (1950). Razvio teoriju o polarizirajućem djelovanju električnog polja na molekule i istraživao njihove dipolne momente, čime je unaprijedio spoznaje o međuatomskim udaljenostima i strukturi molekula. Proširio Einsteinovo objašnjenje toplinske provodnosti čvrstoga tijela na niske temperature (Einstein-Debyeva teorija toplinske provodnosti čvrstoga tijela, 1912). Utemeljio metodu istraživanja kristalne strukture praškastih uzoraka ogibom rendgenskih zraka (Debye-Scherrerova metoda, 1916). S Erichom Hückelom postavio teoriju (Debye-Hückelova teorija, 1923) o električnoj vodljivosti i termodinamičkoj ravnoteži razrijeđenih otopina jakih elektrolita, čime je proširio Arrheniusovu teoriju disocijacije soli u otopini na pozitivne i negativne ione. Pritom je pretpostavio da su pojedini ioni okruženi oblakom iona suprotnoga naboja, a otklon od idealnih otopina objasnio je djelovanjem međuionskih privlačnih i odbojnih sila. Godine 1936. dobio Nobelovu nagradu za kemiju.
