čovjek (grčki ἄνϑρωπος, latinski homo), fizički najsavršenije živo biće u prirodi, koje u sebi ujedinjuje sva obilježja i postignuća tjelesnoga života; metafizički, biće sposobno ne samo transcendirati vlastiti tjelesni bitak, osjetilnost i izravnu danost sebe i izvanjskoga svijeta nego, zahvaljujući toj distanciji (M. Scheler), istodobno prodrijeti do zadnjega temelja stvari i na kraju do apsolutnoga bitka, Boga. Taj dvostruki, fizičko-metafizički značaj čovjekova bitka kazuje kako čovjek ima ne samo prirodne i osjetilne osobine, tj. nagone, potrebe i emocije, nego zaposjeda i ujedno stvara neprirodne zbiljnosti kakve su duhovnost, društvenost i povijesnost, te posjeduje svijest i samosvijest, ima moralni i ćudoredni habitus, pa je kultivirano, institucionalizirano, umjetničko i religiozno biće. Štoviše, sam čovjekov prirodni bitak pokazuje specifičnosti koje upućuju na to da je u ljudskoj evoluciji sudjelovala sama ljudskost, tj. kultura, zbog čega ni ljudsko tijelo ni ljudski organizam nisu jednoznačno svodivi na prirodnost. Čovjekov ekscentrični položaj u svijetu (H. Plessner) kazuje da čovjek iskače iz naravnoga prostora i vremena, obitava u artificijelnom svijetu i trajno je suočen s mogućnošću ništavila. Najrazličitiji pokušaji određenja čovjeka kao animal rationale, tool making animal, zṓon politikón, zṓon lógon ékhon, homo ludens itd. pokazuju se preuskima da bi obuhvatili sve bogatstvo životnih oblika i područja čovjekova samoozbiljenja. Zbog nemogućnosti davanja takve cjelovite odredbe ostaje prihvatljivom Plessnerova teza o skrivenom čovjeku (homo absconditus), kojega se skrivenost zrcali upravo u njegovoj ontološkoj nedovršenosti, tj. u otvorenosti prema svijetu u cjelini. Ta otvorenost donosi opterećenost onime novim, iznenađujućim i neočekivanim (A. Gehlen) i čovjek se od te punine rasterećuje tako što simbolički (E. Cassirer) prerađuje tu bujicu dojmova, a to je okvir u kojem se konstituira artikulirani jezik kao ono što ga bitno razlikuje od svih drugih bića na Zemlji. Jezik je univerzalni medij u kojem dolazi do izražaja sva složenost njegova odnosa prema svijetu u cjelini. Tek ta tri elementa, čovjekova naravnost, umnost i jezik, čine temelj za razumijevanje onoga što čovjek uopće jest.
Prema morfološko-anatomskim svojstvima, te svojom društv. organizacijom, čovjek je u prirodnom sustavu živih bića dvonožni sisavac uspravna hoda, iz reda Primata, natpor. Hominoidea (zajedno s čovjekolikim majmunima), por. ljudi, Hominidae, vrste Homo sapiens.
Već je C. Linné u svojoj sistematici Prirodni sustav (Systema naturae, 1735) svrstao čovjeka, pod imenom Homo sapiens i Homo silvestris, zajedno s višim majmunima među primate. Prva nejasna naziranja o životinjskom podrijetlu čovjeka nalaze se u djelima G. L. L. Buffona (1749). J. N. Lamarck je u svojem djelu Zoološka filozofija (Philosophie Zoologique, 1809) prvi postavio pitanje o životinjskom podrijetlu čovjeka, i sam još neodlučan pred tim velikim i značajnim zaključkom transformizma. Ch. Darwin je u djelu Čovjekovo podrijetlo… (The Descent of Man, and Selection in Relation to Sex, 1871) iznio teoriju o razvoju čovjeka iz pradavnih oblika životinja i postavio tezu o tzv. prastarom članu (engl. ancient member) iz skupine čovjekolikih majmuna kao ishodišnoj fazi u dugom procesu očovječivanja (hominizacije): stvaranje vlastitih sredstava za opstanak, djelatno mijenjanje svijeta (a ne pasivno prilagođivanje svijetu) kao i svrhovito svjesno izdizanje iznad životinja, karakterom svojega rada.
Evolucija čovjeka, u najširem značenju toga pojma, bavi se proučavanjem načina preobrazbe i oblikovanja pripadnika roda Homo, odgovara na pitanja odakle dolaze, na koji su način različite vrste nastajale i nestajale te određuje razdoblje u kojem su postojale. Ona proučava biol. svojstva koja obilježavaju promatrane vrste i uzroke njihovih promjena. Većinu uočenih i pretpostavljenih scenarija evolucije teško je dokumentirati i strogo ocijeniti. Jedini su dokazi kojima danas raspolažemo tzv. čvrsti dokazi u obliku fosila, arheol. tragovi ljudske djelatnosti i poredbeni genetički podatci dobiveni proučavanjem suvremenih vrsta. Npr. određivanje vremena kada je prvi put upotrijebljena vatra proizlazi iz sporadičnih dokaza poput pretpovijesnih tragova spaljenih materijala koje je, u najboljem slučaju, teško protumačiti. Pripadnici roda Homo razvili su strategiju preživljavanja mijenjajući tzv. K-stopu (niska stopa razmnožavanja i dulja razdoblja između trudnoća) – koja je osobitost čovjekolikih majmuna, a vodi njihovu izumiranju u današnje doba – u tzv. R-stopu (kraća vremenska razdoblja između trudnoća) uz razvoj intenzivne roditeljske skrbi o djeci. Taj je pomak unaprijedio njihov reproduktivni uspjeh i moguće je da je postignut zbog poliginije (prikrivene ovulacije), života u parovima, usmjerivanjem većine djelatnosti na obiteljsku jezgru. Izravna istraživanja izvođena promatranjem primata i lovno-sakupljačkih društava podupiru tu pretpostavku, kao i proračuni tzv. modela populacijske dinamike. Dokazi su, međutim, temeljeni na pretpostavkama i njihova vjerojatnost ne može biti zamjena za nepobitne dokaze. Pojava uspravnog hoda i početka proizvodnje oruđa prethodila je pojavi roda Homo. Za njega je značajan pojačan rast moždane mase, promjena prehr. navika kao i usavršavanje načina izradbe oruđa. Uporedno s razvojem roda Homo razvijala se i materijalna kultura, i najvjerojatnije, društv. odnosi. To uvećanje kompleksnosti ljudskih potreba i međusobnih komunikacija dovelo je do početka ukrašavanja tijela pigmentima i ornamentima, do oblačenja i apstraktnog razmišljanja, a o kojima danas svjedoče slike u pećinama, skulpture pa čak i astron. opažanja. Rod Homo naseljavao je i druge kontinente osim Afrike, a to je dovelo do pojave i, poslije, izumiranja različitih vrsta.
Pojava uspravnog hoda i dvonožnih hominida
Uspravan hod postojao je i prije pojave roda Homo. Čini se kako se on razvio već približno prije 5 mil. god. To je bila posljedica postupnog nestajanja prašume i nastanka nove ekološke niše pogodne za hominide, koji su počeli provoditi veći dio svojega života na tlu, a ne na drveću.
Najvjerojatniji predak čovjekolikih majmuna i prvih hominida živio je između 7 do 5 mil. god. pr. Kr., a na to upućuju sličnosti između ljudske DNA i DNA čimpanze i gorile, kao i osobine čovjekolikih majmuna koje su imali najraniji hominidi. Najstariji fosilni dokazi za koje neki autori smatraju da su ostatci dvonožnog stvorenja dovode se u vezu s vrstom Ardipithecus ramidus. Paleoantropolozi se slažu oko postojanja još dvaju rodova dvonožaca australopitecina (Australopithecus) i čovjeka (Homo). Najstariji dosad nađeni ostatci australopitecina pripisuju se vrsti A. anamensis i potječu približno od 4,1 mil. god. pr. Kr. Kasnije vrste bile su A. bahralghazali (približno 3,3 mil. god. pr. Kr.) i A. afarensis (od približno 3,8 do približno 2,9 mil. god. pr. Kr.). Najpoznatiji je predstavnik vrste A. afarensis »Lucy«, koja potječe približno iz 3,2 mil. god. pr. Kr. Neobično čvrsti dokazi koji upućuju na uspravan hod A. afarensis pojavili su se u blizini jezera Eyasi u Tanzaniji, gdje su znanstvenici otkrili stvrdnute otiske stopala triju australopitecina kojima je starost oko 3,4 mil. god. pr. Kr. Ti tzv. fosilizirani tragovi, poznati kao »otisci stopala iz Laetolija«, nastali su dok su hominidi hodali preko svježega vulkanskog pepela koji je nešto prije bio namočen kišom. Prije nego što je erozija počela djelovati, ostatci stopala pokriveni su još jednim slojem pepela pa su na taj način sačuvani. Nakon približno 3 mil. god. pr. Kr. tu vrstu zamjenjuju još dva podroda australopitecina, od kojih paleoantropolozi jedan pripisuju novomu rodu Paranthropus. Ti kasniji hominidi, koji se tradicionalno nazivaju »robustnima«, razvili su iznimno masivne zube kutnjake, naglašene nadočne lukove i izbočinu u središnjem (sagitalnom) grebenu. Te osobitosti konvencionalno su tumačene kao doprinos jačanju žvačnoga sustava koji je bio potreban zbog prilagodbe novomu načinu prehrane žilavim, vlaknastim biljkama. Robustne su vrste Australopithecus (Paranthropus) aethiopicus (približno 2,5 mil. god. pr. Kr.), A. (P.) robustus (od približno 1,8 do približno 1,3 mil. god. pr. Kr.) i A. (P.) boisei (od približno 2,4 do približno 1,1 mil. god. pr. Kr.). Druga skupina australopitecina, tzv. »gracilnih australopitecina«, uključujući Australopithecus africanus (od približno 3 do približno 2,1 mil. god. pr. Kr.) nije razvila naglašene osobitosti žvačnoga sustava i za jednog od njezinih pripadnika vjeruje se da je prethodio rodu Homo. Čini se kako su gracilni australopitecini nestali približno 2 mil. god. pr. Kr. Nedavne studije međutim naglašavaju kako bi se termini »gracilni« i »robustni« trebali rabiti samo kao konvencionalne oznake kako bi se održao kontinuitet s klas. antropološkom literaturom.
Evolucija roda Homo
Čovjekovo podrijetlo opisuju dvije skupine ekstremnih modela. Linearni modeli temelje se na pretpostavci da je nekoliko vrsta evoluiralo u linearnom slijedu, tako da je jedna vrsta nastajala iz prethodne. Pristaše tih modela, tzv. »sažimači« (engl. lumpers), ne uzimaju u obzir varijabilnost osobina pri određivanju vrsta. »Grmoliki« ili »razgranati« (engl. Bush) modeli, s druge strane, temelje se na pretpostavci kako je mnogo različitih vrsta postojalo istodobno, da ih je većina istrijebljena, a da je jedino Homo sapiens preživio do danas. Pristaše »grmolikih modela« nazivaju se »cjepačima« (engl. splitters), budući da uzimaju svaku diferencijalnu osobinu kao oruđe za određivanje nove vrste.
Premda je stvarnost najvjerojatnije negdje u sredini između tih dviju krajnosti, za pojedina tumačenja postoje otežavajuće okolnosti. Ne postoje jasni, neprijeporni kriteriji o količini potrebnih morfoloških promjena koje bi opravdale određivanje »sljedeće vrste« u danas nađenim fosilnim ostatcima. Fosilni ostatci, naposljetku, zadržali su morfološke i metričke osobitosti, ali ne i svoje genetičke i neskeletne osobitosti, pa se zato biol. definicije vrste ne mogu primijeniti na izumrle vrste. Antropolozi ne znaju odrediti ni razliku među spolovima fosilnih ostataka, pa je određivanje spola jedinke prijeporno. Skupinu fosilnih ostataka s manjim, manje masivnim osobinama, jedna skupina istraživača može označiti ženskim spolom, dok ih druga skupina istraživača može smatrati pripadnicima drugog, različitog ogranka.
Opće je prihvaćena činjenica da je rod Homo nastao negdje u Africi oko 2,4 mil. god. pr. Kr. On je evoluirao od roda Australopithecus. Smatra se kako je to bio upravo A. africanus ili nedavno otkrivena vrsta A. garhi (približno 2,5 mil. god. pr. Kr.). Do približno 1,1 mil. god. pr. Kr., istodobno su postojali ljudi i australopitecini. Mnogi autori smatraju kako je više od jedne vrste iz roda Homo koegzistiralo do nedavne prošlosti (ekstremni »sažimači« ne podržavaju tu interpretaciju). Tek oko 30 000 god. pr. Kr. izumro je posljednji zaseban tip ljudi, Homo neanderthalensis (neandertalac). Istrijebljen je, a to znači da je naša vrsta, H. sapiens, jedina preživjela od cijeloga roda. I doista smo preživjeli: nakon nestanka neandertalaca došle su do izražaja nove osobine našeg intelekta, procvjetala su kult. dostignuća, a evolucija čovjeka nije bila više samo biološka.
Čvrsti dokazi
Osim dvonožnoga hoda, za identifikaciju ljudskosti, temeljem analize fosilnih ostataka, čvrsti dokazi koji upućuju na nastanak čovjeka od australopitecina i njihovo daljnje biol. razdvajanje bili su: povećanje volumena moždane mase, napredak u korištenju i proizvodnji oruđa i smanjenje veličine zuba. Pojava roda Homo objašnjena je pomakom u prehrani, koja se prvo temeljila na voću i biljkama, a potom na hrani koja je uključivala strvine i koštanu srž. To je zahtijevalo posjedovanje takvih oruđa koja su bila naprednija od onih koja je imao A. africanus. Suvremeni hominidi nemaju zube dostatne za slamanje kostiju kako bi prodrli do koštane srži. Pristup strvinama koje su ležale u savani zahtijevao je lukavost jer je trebalo izbjegavati i nadmudriti konkurenciju drugih strvinara (poput hijena i velikih mačaka), koji su žestoko branili svoj plijen. Nadalje, proizvodnja naprednijih oruđa zahtijevala je poznavanje osobina cijepanja specifičnih materijala i položaja njihovih nalazišta. Svi ti zahtjevi u procesu preživljavanja »tražili su« nastanak većega i kvalitetnijega mozga. Najraniji ljudi imali su naglašeno povećanu moždanu masu (više od 700 cm³), za razliku od australopitecina koji su živjeli istodobno, a kojima je moždana masa bila oko 450 cm³. Moguće objašnjenje za smanjenje dimenzija zuba tijekom evolucije roda Homo navodna je manja potreba za vlaknastom hranom.
Danas je najprihvaćenije gledište kako se prva ljudska vrsta H. rudolfensis razvila iz vrste A. africanus. Premda se znanstvenici nisu složili oko veze između H. habilis i H. rudolfensis, većina smatra kako je H. habilis pripadao australopitecinima. Sljedeća je po redu vrsta, koja se može identificirati iz fosilnih ostataka, H. ergaster. On je najvjerojatnije prvi izrađivao oruđa kojih je proizvodnja zahtijevala misaoni predložak. Primjer je acheuléenski skup oruđa koji je sadržavao i vrlo osebujno oruđe, tzv. ručni klin, šiljast i simetričan. Njegova izradba zahtijevala je ne samo popriličnu spretnost (finu mišićnu koordinaciju izrađivača), već i misaoni predložak temeljen na poznavanju geometrije i izgledu gotova proizvoda. H. ergaster bio je i znatno viši od svojih prethodnika (oko 1,7 m). Nakon H. ergastera postaje vrlo teško određivati fosilne ostatke zbog, između ostalih razloga, i činjenice da se fosili ne nalaze više samo u Africi. Najstariji hominidi u Aziji najvjerojatnije su pripadali vrsti H. ergaster ili drugim srodnim vrstama, dok se kasniji, isključivo azijski primjerci, obično pripisuju vrsti H. erectus.
Znanstvenici se ne slažu oko toga kako nazvati suvremene fosilne ostatke vrsta iz Afrike i Europe. Osporava se postavka da je H. erectus u Aziji preživio do doba pleistocena, premda prevladava mišljenje da je izumro u Aziji i da je zamijenjen drugim valom ljudi koji su došli iz Afrike, vrstom H. sapiens (hipoteza »Out-of-Africa«). Pristaše te hipoteze uočili su činjenicu da bi se najveći udio genetičke varijabilnosti suvremenih ljudi trebao naći u današnjim afr. populacijama. Hipotezi »Out-of-Africa« suprotstavljena je hipoteza o multiregionalnoj evoluciji (»Multiregional Evolution Hypothesis«), po kojoj je evolucija čovjeka tekla usporedno u Africi, Europi i Aziji, a pritom se genetički materijal izmjenjivao u mjeri nedovoljnoj za nastanak novih vrsta.
Većina znanstvenika zastupa gledište da su ljudi koji su živjeli u srednjem pleistocenu u Africi pripadali vrsti Homo heidelbergensis, koja se doselila i u Europu. Vjeruje se da je eur. varijanta evoluirala u vrstu H. neanderthalensis, dok je ona u Africi evoluirala u vrstu H. sapiens (s moždanom masom volumena oko 1350 cm³) i napokon zamijenila neandertalce. Nije međutim jasno je li uzrok toj zamjeni bolja prilagodba opstanku ili izravno oružano istrjebljenje. Najkasniji fosili neandertalaca potječu približno iz 27 000 god. pr. Kr. Razmjerno jednostavan scenarij koji opisuje postanak neandertalaca komplicira otkriće fosila starih 700 000 god. u Španjolskoj. Smatra se da pripadaju vrsti H. antecessor, koju neki smatraju prethodnikom modernoga čovjeka.
Dosjetka da »postoji više antropologa i teorija o evoluciji čovjeka negoli ljudskih fosilnih ostataka« više ne stoji. Tijekom posljednjeg desetljeća otkriveno je mnogo novih fosilnih nalazišta. Razvoj novih mat. i statističkih metoda također je ograničio nove spekulacije premda i dalje postoje mnoge praznine u fosilnom materijalu, gdje bi bilo poželjno primijeniti rigoroznije metode proučavanja, ali to još nije moguće. Karakteristično obilježje postpliocenskog roda Homo njegova je sposobnost selidbe u druge krajeve. Premda nema dokaza, naslućuje se kako su njegovi pripadnici upotrebljavali odjevne predmete jer su nađeni fosilni ostatci u područjima i razdobljima u kojima opstanak ljudi nezaštićenih odjećom, zbog klimatskih uvjeta, ne bi bio moguć. Svojom temeljnom osobinom – pokretljivošću – čovjek je potkraj posljednjega ledenog doba zavladao planetom.
