cink (njem. Zink), simbol Zn (zincum), kemijski element (atomski broj 30, relativna atomska masa 65,39), plavkastobijeli metal gustoće 7,14 g/cm³ i tališta 419,6 °C. Može se kovati i valjati u tanke ploče, reagira s kiselinama i jakim lužinama uz razvijanje vodika. U prirodi ga nema u elementarnom stanju. Dobiva se iz cinkovih ruda, najviše iz sulfidne rude sfalerita (ZnS), koja osim cinka redovito sadrži i manje količine drugih metala, najčešće olova, pa se obično ta dva metala dobivaju istodobno. Ruda, redovito prethodno obogaćena flotacijom, prevodi se u oksid i zatim prerađuje u metal termičkom redukcijom ili elektrolizom. Termička se redukcija provodi koksom u peći, na temperaturi od 1000 do 1350 °C, kroz koju se propuhuje vrući zrak. Cink je na toj temperaturi plinovit, pa se njegove pare u kondenzatoru otapaju u raspršenim kapljicama rastaljenog olova. Cink se zatim može odijeliti od olova, jer se njihove taline ne miješaju. Po drugom načinu proizvodnje pržena se ruda sustavno izlužuje sumpornom kiselinom i dobivena se otopina nakon uklanjanja drugih otopljenih metala podvrgne elektrolizi. Na zraku je cink stabilan jer se prevlači slojem oksida ili karbonata koji ga štiti od daljnje korozije. Zato se najviše cinka troši na pocinčavanje željeznih i čeličnih proizvoda radi zaštite od korozije. Cink se rabi kao lim u građevinarstvu za izradbu krovnih cijevi i ploča za pokrivanje zgrada te za izradbu raznih posuda (kante, kade), pri proizvodnji baterija, za dobivanje slitina i u industriji boja.
Cinkove slitine također su tehnički važne, posebno slitine s aluminijem i bakrom. Čvrstoća tih slitina bitno je veća od čvrstoće cinka, ali su one osjetljivije prema koroziji. To se može ublažiti dodatkom malih količina magnezija i litija te ograničavanjem udjela olova, kadmija i kositra. Najvažnije su slitine s 3,5 do 4,3% aluminija i 0,6 do 1% bakra, koje se upotrebljavaju u strojogradnji, proizvodnji vozila i kućanskih aparata te dijelova uređaja vrlo točnih izmjera koji se dobivaju lijevanjem. Velike se količine cinka troše za dobivanje slitina drugih metala, ponajprije bakrenih slitina (mjed, novo srebro).
Cink i njegovi spojevi otrovni su, no bez cinka život nije moguć jer se on nalazi u mnogim enzimima važnima za život. U spojevima je cink dvovalentan. Mnogi cinkovi spojevi upotrebljavaju se u velikoj mjeri u tehnici i medicini. Cinkov oksid, ZnO, dobiva se izgaranjem cinkovih para u struji zraka ili prženjem cinkova karbonata, a služi kao bijela boja (cinkovo bjelilo), kao punilo za gume te za izradbu flastera, sapuna, pudera i masti. Otapa se u kiselinama i lužinama pa se rabi i za proizvodnju raznih cinkovih soli. Cinkov sulfid, ZnS, dobiva se iz otopine cinkova sulfata taloženjem topljivim sulfidima. Rabi se kao bijela boja, sâm ili kao sastojak litopona, smjese cinkova sulfida i barijeva sulfata. Kristalizirani cinkov sulfid koji sadrži malo teških metala služi za izradbu detektora za ionizirajuće i rendgensko zračenje te za zaslone katodnih cijevi, jer svjetluca djelovanjem toga zračenja, odn. katodnih zraka. Cinkov sulfat, ZnSO4, s kristalnom vodom ZnSO4 · 7H2O, bijela galica, nastaje pri otapanju cinka ili cinkova oksida u sumpornoj kiselini. Upotrebljava se najviše za pripravu litopona i drugih mineralnih boja te mnogih cinkovih soli, za elektrolitsko pocinčavanje i pomjeđivanje, u bojadisarstvu kao močilo, za impregniranje drva, kao adstringens u medicini i dr. Cinkov klorid, ZnCl2, vrlo higroskopna sol, dobiva se zagrijavanjem cinka u struji klora. Može se dobiti i otapanjem cinkova oksida ili karbonata u solnoj kiselini, a iz dobivene vodene otopine kristalizira kao dihidrat, ZnCl2 · 2H2O. Cinkov klorid rabi se u tekstilnoj industriji, za zaštitu željeza od korozije pocinčavanjem, u bojadisarstvu, u baterijama, u medicini i dr. Najveći su svjetski proizvođači cinka Kanada, Australija, Kina, Peru, Meksiko i Kazahstan.
