Bunjin (Bunin) [bu'n’in], Ivan Aleksejevič (Alekseevič), ruski književnik (Voronež, 22. X. 1870 – Pariz, 8. XI. 1953). Pjesnik, novelist i romanopisac. Potječe iz vlastelinske obitelji; novinar u Orlu, knjižničar u Poltavi, objavljivao je pjesme od 1887., prozu od 1893. Surađivao je sa skupinom oko Gorkoga, mnogo putovao, nije prihvaćao boljševički prevrat, emigrirao 1920. u Francusku, ali nije napuštao rusku tematiku. Nobelova nagrada za književnost 1933. značila je priznavanje tradicije ruskog romana, obogaćena francuskim iskustvom (Proust) u autotematizaciji (Arsenjevljev život – Žizn’ Arsen’eva, 1927–39). Kao lirski pjesnik kultivirao tradicionalne oblike (soneti), elegičan je, ali uvodi i motive sa svojih izvaneuropskih putovanja. Tema je prvih pripovijesti raspadanje plemićkoga ladanja (Suhodol, 1911) i nastup zaostaloga sela (Selo – Derevnja, 1910), pa je Bunjin smatran nastavljačem ruskog realizma, ali se u prozi granice zbiljskoga i simboličnoga često brišu, a gdjekad mu proza ima naglašene ekspresivne vrijednosti, osobito kada je riječ o smrti (Gospodin iz San Francisca – Gospodin iz San-Francisko, 1915) ili ljubavi (Mitjina ljubav – Mitina ljubov’, 1925). Potkraj života objavio je Uspomene (Vospominanija, 1950) s naglašeno kritičkim odnosom prema »sovjetskim« književnicima, a posmrtno je objavljena i nedovršena knjiga Čehov (1955). Prevodio s engleskoga (H. W. Longfellow, G. G. Byron).
