bolest, poremećaj normalnih odnosa u organizmu sa specifičnim uzrokom i prepoznatljivim simptomima i znakovima. Nastaje kao reakcija organizma na različite unutarnje ili vanjske štetne činitelje. Bolest je značajka samo živih bića a starija je od ljudskoga roda: tragove bolesti nalazimo već i na ostatcima prapovijesnih životinja. Riječ bolest jezično je u svezi s praslavenskim korijenom bol, koji je jedan od subjektivnih simptoma većine bolesti. Definiranjem i klasificiranjem bolesti bavi se nozologija.
Bolesti čovjeka
Prema trajanju i žestini, bolesti se dijele na akutne i kronične. Mogu, nadalje, biti organske ili funkcionalne, opće ili lokalne, nasljedne ili stečene, zarazne ili nezarazne itd. Često ih se dijeli prema zahvaćanju nekoga organskog sustava (npr. bolesti dišnog sustava), prema patološko-anatomskom zbivanju (upale, tumori), prema karakterističnoj skupini oboljelih (dječje, ženske, profesionalne, socijalne bolesti).
U medicinskoj praksi bolesti se prepoznaju (dijagnoza) prema tegobama što ih bolesnik osjeća ili promjenama koje se na njemu opažaju (subjektivni ili objektivni znakovi bolesti, simptomi), a to često ovisi o uzroku (etiologija). Bitne se pojedinosti saznaju iz bolesnikova iskaza (anamneza). Početak očigledne bolesti ne mora se poklapati sa stvarnim početkom patološkog zbivanja, koje može početi već ranije (npr. inkubacija kod zaraznih bolesti), a katkad se bolest u početku javlja netipičnim uvodnim znacima (prodromi). Kad se jednom očituje, bolest poprima svoj prirodni tijek (dekurzus), ali na nj valja djelovati liječenjem (terapija) kako bi se izbjegle komplikacije i postiglo željeno ozdravljenje (sanacija). Prema određenim značajkama u očitovanju i tijeku te u prirodi same bolesti može se predvidjeti njezin ishod (prognoza): bolesnik ozdravi (ali do potpuna oporavka često još mora proći vrijeme rekonvalescencije, u kojem je katkad nužna medicinska rehabilitacija), ili zaostanu trajne posljedice (npr. invalidnost), ili pak bolest završi smrtnim ishodom. Preboljela se bolest može opet vratiti (recidiv). Stupanj sklonosti ili otpornosti prema nekoj bolesti ovisi o dobi, spolu, preboljelim bolestima, naslijeđenim osobinama, psihofizičkoj kondiciji, socijalnom statusu. Osim toga, na pojavnost neke bolesti utječe i raspodjela ostalih bolesti u istoj populaciji u određenom vremenu i prostoru; na tu međuovisnost u patocenozi, tj. zajednici svih patoloških stanja, prvi je upozorio hrvatski znanstvenik M. D. Grmek.
Tijekom pov. razvoja patologije postojale su mnoge teorije o naravi i sjedištu bolesti: primitivni su narodi vjerovali da bolest uzrokuju zli duhovi ili da je ona kazna bogova za grijehe (demonističko-teurgična koncepcija bolesti); u antičkoj medicini bolest je poimana kao poremećaj ravnoteže tjelesnih sokova (humoralna teorija) ili poremećaj strujanja »životnog daha« (pneumatska teorija); u nekim starim kulturama, a i u europskom srednjovjekovlju, postojalo je vjerovanje o utjecaju nebeskih tijela na ljudski organizam (astrološka koncepcija); u XVI–XVII. st. bolesti su se tumačile kao izraz kem. odn. mehan. poremećaja (ijatrokemija i ijatrofizika); u XVIII–XIX. st. sjedištem bolesti označivali su se pojedini organi (organska patologija), odnosno same stanice (celularna patologija). Nakon bakterioloških otkrića L. Pasteura i R. Kocha dominira etiološka koncepcija bolesti, početkom XX. st. pozornost se pridaje konstituciji organizma, dok se u psihološkoj medicini stvara pojam psihosomatskih bolesti itd. Danas prevladava plurikauzalno tumačenje bolesti, prema kojem postanak i razvoj bolesti uzrokuju različiti činitelji.
Dok su nekoć prevladavale zarazne bolesti, tuberkuloza i bolesti dojenačke dobi uzrokovane poremećajima prehrane (to je i danas patologija zemalja u razvoju), u razvijenim zemljama prevladavaju kronične degenerativne i profesionalne bolesti te ozljede na radu i u prometu. Bolesti ovisnosti (alkoholizam i narkomanija) u porastu su, a HIV-bolest (AIDS, SIDA) izaziva zabrinutost zbog vrlo visoke smrtnosti. Sâmo produljenje ljudskog vijeka donijelo je bolesti koje se prije nisu očitovale u tolikoj mjeri.
U Hrvatskoj javnozdravstveni problem čine masovne kronične bolesti. Njihova važnost može se stupnjevati prema učestalosti u pobolu (1. respiratorne bolesti, 2. bolesti cirkulacijskog sustava, 3. bolesti živčanog sustava i osjetila), invalidnosti (1. bolesti cirkulacijskog sustava, 2. duševni poremećaji, 3. bolesti lokomotornog sustava) te smrtnosti (1. bolesti cirkulacijskog sustava, 2. neoplazme, 3. nesretni slučajevi). Iz navedena redoslijeda uočljivo je da su bolesti cirkulacijskog sustava (ishemične srčane bolesti, hipertenzije, cerebrovaskularne bolesti) naš najveći zdravstveni problem. Posljednjih je godina u porastu i tuberkuloza, koja je od sredine XX. st. bila u regresiji.
Bolesti domaćih životinja
Uzroci bolesti u životinja mogu biti unutarnji (hormonalne ili metaboličke poremetnje, degenerativne promjene organa i novotvorine) i vanjski, kao živi uzročnici (mikroorganizmi i paraziti) i neživi (hladnoća, vrućina, kemijski otrovi, nedostatci u prehrani i oštećenja tkiva – traume). Bolesti što ih uzrokuju mikroorganizmi (bakterije, virusi, gljivice, mikoplazme, rikecije, klamidije) i njihovi otrovi zarazne su bolesti, a one koje uzrokuju jednostanični ili višestanični paraziti parazitske su bolesti (piroplazmoza, kokcidioza, metiljavost, ehinokokoza). Zarazne i parazitske bolesti koje se prirodno od životinja prenose na ljude to su zoonoze (bjesnoća, bedrenica, leptospiroza, tuberkuloza, ehinokokoza). Zarazne i parazitske bolesti prenose se izravnim i posrednim dodirom, onečišćenim predmetima, hranom i vodom te člankonošcima. Nadzor nad širenjem bolesti životinja i suzbijanje tih bolesti radi očuvanja zdravlja ljudi i smanjenja ekonomskih šteta provodi veterinarska struka (dijagnostika, liječenje, cijepljenje i iskorjenjenje).
Bolesti mladunčadi javljaju se izravno nakon porođaja ili poslije, uzroci mogu biti pri porođaju primjenom prejake sile, nepravilno postavljenim porodiljskim užetima i drugim instrumentima. Nakon porođaja, za nekoliko dana ili tjedana mogu se u mladih životinja, zbog nedostatne imunosti, pojaviti i zarazne bolesti s vrlo velikim pomorom (enterotoksemija, dizenterija, zarazni gastroenteritis, salmoneloza i kolibaciloza).
Bolesti divljači
Bolesti divljači
nastaju zbog istih uzroka kao i bolesti domaćih životinja (unutarnje, parazitarne, zarazne i traume), ali su zbog prirodne selekcije divlje životinje otpornije na djelovanje različitih uzročnika nego domaće i rjeđe obolijevaju. Neki uzročnici zaraznih bolesti stalno se održavaju među divljim životinjama (bjesnoća, leptospiroza, bruceloza, salmoneloza, tularemija).
Bolesti biljaka
Biljke obolijevaju od parazitskih (biotskih) i neparazitskih (abiotskih) bolesti. Bez obzira na uzročnika, kod bolesnih biljaka remete se životni procesi: primanje vode, mineralnih tvari, hraniva, izgradnja organskih spojeva i njihovo premještanje unutar biljke, a to se vidi u simptomima karakterističnima za svakog uzročnika. Parazitske bolesti uzrokuju gljivice (mikoze), fitopatogene bakterije (bakterioze), virusi (viroze), fitoplazme i viroidi koji žive u biljnim organima ili na njima crpeći iz njih hranu za svoje životne potrebe (→ fitopatologija). Neparazitske bolesti mogu nastati zbog manjka ili viška svjetlosti, nedostatka ili viška hraniva, nedostatka ili viška vlage u tlu ili zraku, niskih ili povišenih temperatura, toksičnosti nekih elemenata u tlu, toksičnosti pesticida, neodgovarajuće pH vrijednosti tla itd.
Gljive su najbrojniji uzročnici biljnih bolesti. Od svih bolesti parazitskog podrijetla, fitopatogene gljive uzrokuju njih više od 70%. Osim po brojnosti, gljive se ističu i po štetama koje uzrokuju. Djelotvorno se suzbijaju primjenom fungicida, a radi smanjenja zaraze provode se i razne agrotehničke i higijenske mjere.
Osim povremenih pojava čitavog niza gljiva, bijele žitarice (ječam, pšenicu, zob, raž i tritikale) napadaju i pepelnica (Erysiphe graminis – Blumeria graminis), kojoj patotipovi napadaju zelene, nadzemne organe na kojima se javljaju u obliku pepeljaste prevlake, dok septorioze (Septoria tritici i – Septoria nodorum) napadaju pšenicu, rjeđe ječam, stvarajući smeđkaste pjege (prva pretežno na lišću a druga na pljevicama i stabljici; lišće se suši a pšeno ostaje sitnije i smežurano). Parazitsko polijeganje (Pseudocercosporella herpotrichoides) uzrokuje žućenje mladih listova i lom vlati pšenice; fuzarioze (Fusarium nivale, Fusarium graminearum i Fusarium culmorum) napadaju klijance, korijen i osnovicu vlati te klas. Hrđe (Puccinia spp.), nekada vrlo štetne, danas se, zahvaljujući selekciji, rijetko javljaju. Siva pjegavost ječma (Rynchosporium secalis) osim ječma napada i raž stvarajući pjege na listu i rukavcu. Mrežasta pjegavost ječma (Pyrenophora teres) pojavljuje se na ječmu, rjeđe na zobi, u obliku sitnih crtica, kasnije pjega, dajući listu mrežast izgled. Snijeti (smrdljive i prašne) napadaju klasiće bijelih žitarica; prve uzrokuju raspucavanje pšena uz neugodan miris, a druge pretvaraju klasiće u crnu prašinu. Na kukuruzu se može pojavljivati više vrsta roda Fusarium koje uzrokuju propadanje sjemena i palež klijanaca te trulež korijena i stabljike kukuruza. Snijet Ustilago maydis stvara mjehurave izrasline, najčešće na klipu i metlici, a uzročnici pjegavosti lista kukuruza Helminthosporium turcicum i Helminthosporium carbonum stvaraju pjege na lišću. Suncokret najviše strada od bijele truleži (Sclerotinia sclerotiorum) i sive truleži (Botrytis cinerea); prva napada stabljiku uzrokujući sušenje čitave biljke, a druga uzrokuje najviše truljenje glavica suncokreta. U manjoj su mjeri prisutne i plamenjača Plasmopara helianthi te siva pjegavost stabljike (Diapothe helianthi) koja napada listove i stabljiku. Na soji parazitira plamenjača (Peronospora manshurica), koja napada lišće i sjeme u mahuni stvarajući žućkaste pjege, odnosno bijelu prevlaku na sjemenu. Uljanu repicu, od važnijih mikoza napada uzročnik bijele truleži Sclerotinia sclerotiorum, koja oštećuje stabljiku i komuške, te siva plijesan (Botrytis cinerea), koja se javlja na prizemnom dijelu stabljike i komuškama. Šećernu repu u najvećoj mjeri napada uzročnik pjegavosti lišća Cercospora beticola uzrokujući sušenje listova, koje smanjuje digestiju i urod, te plamenjača Peronospora farinosa koja najčešće napada sjemensku repu uzrokujući sušenje listova. Žućenje i sušenje lišća duhana uzrokuje plamenjača Peronospora tabacina. Lišće, izboje i gomolje krumpira napada krumpirova plijesan Phytophtora infestans, pri čemu za jačeg napada stabljika potpuno ogoli, a za vlažnog vremena osjeća se smrad na trulež. Na gomoljima se javlja prašna krastavost (Spongospora subterranea) i bijela noga (Rhizoctonia solani). Jabuku i krušku napadaju uzročnici pjegavosti lišća i krastavosti plodova Fusicladium sp., odnosno Venturia sp. te pepelnica Podosphaera leucotricha. Uz ostale, javlja se i uzročnik raka grana jabuke, rjeđe kruške Nectria galligena, a njegovim se napadom stvaraju rakaste tvorevine na granama i deblu, te uzročnik truleži plodova Monilia fructigena, kao i kruškin pikac (Gymnosporangium sabinae). Koštuničavo voće napada uzročnik šupljikavosti lišća Stigmina carpophila stvarajući pjege, a unutrašnjost lista ispada pa list izgleda kao probušen, te palež cvjetova i truleži plodova (Monilia laxa, Monilia fructigena). Opadanje lišća breskve posljedica je napada kovrčavosti (Taphrina deformans) i pepelnice Sphaeroteca pannosa. Sušenje i opadanje lišća višnje i trešnje posljedica je napada uzročnika kozičavosti lista Blumeriella jaapii. Na šljivi su vrlo opasni uzročnici narančaste pjegavosti lišća hrđe Polystigma rubrum i Tranzschelia pruni-spinosae. Prva uzrokuje opadanje lišća i plodova a druga samo lišća. Na vinovoj su lozi najopasnije plamenjača Plasmopara viticola, pepelnica Uncinula necator i siva plijesan Botrytis cinerea, a još se javljaju i crna pjegavost (Phomopsis viticola) te crvena palež (Pseudopeziza tracheiphila). Povrće napada čitav niz mikoza. Tako plamenjače uzrokuju sušenje listova kupusa (Peronospora parasitica), rajčice (Phytophthora infestans), paprike (Phytophthora capsici), krastavaca (Pseudoperonospora cubensis), graška (Peronospora viticae), salate (Bremia lactucae) i luka (Peronospora destructor). Sve zelene dijelove graha napada smeđa pjegavost (Colletotrichum lindemuthianinum). Rajčicu još napada i koncentrična pjegavost (Alternaria solani) te bijela trulež (Sclerotinia sclerotiorum). Ova potonja parazitira na prizemnome dijelu stabljike i mnogih drugih povrtnica kao i siva plijesan (Botrytis cinerea) koja napada plodove. I mnoge druge mikoze napadaju povrtne kulture.
Fitopatogene bakterije, kada se pojave, mogu pričiniti vrlo velike štete jer nema djelotvornih kemijskih sredstava kojima bi se njihova pojava u potpunosti suzbila. Pojedini fungicidi samo djelomično smanjuju zarazu. Zaštitne mjere sastoje se u nizu agrotehničkih i kulturnih mjera (plodored, upotreba zdravog sadnog materijala, sterilizacija tla, spaljivanje biljnih ostataka i dr.). Osobito je opasna bakterija koja uzrokuje palež cvijeta krušaka Erwinia amylovora. Izboje, grane i lišće višnje i trešnje napada bakteriozna palež (Pseudomonas morsprunorum). Bakteriozni rak voćaka (Agrobacterium tumefaciens) posebno je opasan za rasadnike jer stvara rakaste tvorevine na donjem dijelu stabalca. Uzročnik bakterijske paleži soje Pseudomonas glicine napada sve nadzemne dijelove, zbog čega se listovi suše a sjeme smežura. Polijeganje i trulež stabljike duhana, naročito u rasadniku, uzrokuje bakterijska palež Pseudomonas tabaci. Sušenje lišća i deformaciju mahune graha i graška uzrokuje prstenasta pjegavost (Pseudomonas syringae patogeni varijetet phaseolicola), obična krastavost (Streptomyces scabies), koja stvara krastice na gomoljima, i crna noga (Erwinia carotovora var. atroseptica) napadaju krumpir. Opadanje listova i pjegavost plodova rajčice i patlidžana uzrokuje bakterijska pjegavost (Pseudomonas syringae patogeni varijetet tomato).
Virusi izazivaju mnogobrojne bolesti na kulturnom bilju. Do sada ih je opisano oko 500. Prenose se mehaničkim dodirom, različitim prenosiocima – vektorima (insekti, grinje, nematodi), zaraženim sjemenskim materijalom itd. Kada se pojave simptomi, zaraza se više ne može suzbiti. Osim suzbijanja prenosilaca, kao zaštitne mjere provode se one koje su opisane kod bakterija. Najštetnija viroza vinove loze infektivna je degeneracija (kržljavost trsova, slabiji urod) koju uzrokuje virus lepezastog lista (engl.: Grape fanleaf virus). Opadanje listova jabuke uzrokuje mozaički virus (engl.: Apple mosaic virus). Crvenilo i opadanje lišća te postupno odumiranje stabala kruške uzrokuje virus propadanja kruške (engl.: Pear decline). Krušku napadaju i drugi virusi ali u manjoj mjeri. I koštuničave voćke napadaju virusi: nekrotična prstenasta pjegavost (engl.: Prunus necrotic ring spot virus) i uvijenost lista (engl.: Cherry leaf roll virus). Vrlo opasna viroza šljive to je šarka šljive (engl.: Plum pox virus). Na šećernoj se repi javljaju žutica (uzrokuje žućenje listova) i mozaik (uzrokuje prošaranost listova). Prenose ih lisne uši, a naročito su opasne po sjemensku repu. Na duhanu se pojavljuje veći broj viroza od kojih su najviše rašireni i štetni mozaik duhana (engl.: Tobacco mosaic virus), smeđenje rebara (engl.: Potato virus Y), kržljanje (engl.: Tobacco rattle virus) te pjegavost i venuće rajčice (engl.: Tomato spotted wilt virus). I na sjemenskom krumpiru javlja se nekoliko naročito opasnih viroza, jer se šire zaraženim sjemenskim materijalom (Y virus krumpira, X virus krumpira, uvijenost lista – A virus). Prenose ih lisne uši, a viroze izazivaju žućenje, kovrčanje, uvijanje, klorozu i zaostajanje u rastu. Od virusnih bolesti stradavaju i povrtne kulture.
