Babilon (hebrejski Bābel, akadski Bab-ili: dveri gospodnje), ruševine drevnoga grada, prijestolnice Babilonije, kulturnoga i političkog središta Bliskog istoka, na donjem toku Eufrata, oko 90 km južno od Bagdada, u Iraku. Babilon su utemeljili Sumerani u III. tisućljeću pr. Kr. Sumu-abu proglasio se 2105. pr. Kr. babilonskim kraljem. Važnim kulturnim i političkim središtem postaje za vladavine kralja Hamurabija (1729. do 1686. pr. Kr.). Grad su osvojili Hetiti (Muršili I.) 1531. pr. Kr., potpuno ga je razorio 689. pr. Kr. asirski kralj Sanherib; obnovio ga je Asarhaddon od 680. pr. Kr.; Ašurbanipal ga je razorio 648. pr. Kr., a obnovio ga Nabopolasar. U doba Nebukadnezara II. Babilon je postao moćnom prijestolnicom, koju 539. pr. Kr. bez borbe osvaja perzijski kralj Kir II. Kserkso I. razorio je i opljačkao 480. pr. Kr. grad i hramove, a Mardukov kip odnesen je u Suzu. Nakon toga Babilon postupno gubi svoje kulturno i političko značenje, a konačnu propast doživljava za vladavine dinastije Sasanida (226–651). Grad je ostao naseljen približno do 1000. godine. Poznavanje Babilona temelji se na pisanim vrelima (Hekatej iz Mileta, Herodot, Ktezija), dešifriranim zapisima na klinovu pismu te arheološkim iskapanjima od 1899. do 1917 (Robert Koldewey). Imao je pravokutnu osnovu; opasan bedemima, od devet gradskih vrata najpoznatija su ona božice Ištar, urešena s 575 reljefnih lavova, zmajeva, bikova; u grad je vodilo devet širokih ulica. U Babilonu je bilo više hramova; najznačajniji je boga Marduka, glavnoga božanstva, zaštitnika Babilona i nakon Hamurabija Babilonije, te hramovi Ninmahe, božice Ištar, Belit-Nine, Adadov, Šamašov. Među palačama se posebice izdvaja ljetna palača Nebukadnezarova, udaljena oko 3 km od središta grada; zigurat Etemenanki, koji je možda nadahnuo biblijsku priču o babilonskom tornju; čini se da je utvrđeno mjesto gdje su se nalazili vrtovi koji se pripisuju legendarnoj asirskoj kraljici Semiramidi, a koje su antički narodi ubrajali u sedam svjetskih čudesa.
