antologija (grč. ἀνϑολογία: branje cvijeća; izbor pjesama, izreka ili proznih tekstova, od grč. ἄνϑος: cvijet i λέγεıν: brati), zbirka književnih djela. Predmet antologija najčešće je lirsko pjesništvo, ali se u njima mogu prezentirati i epska ili dramska djela (obično u ulomcima), a rjeđe i neknjiževni (filozofski, znanstveni) tekstovi. Svrha je antologija pohrana i prezentacija književnih ili drugih tekstova trajne vrijednosti. Mogu služiti i predstavljanju književnih razdoblja, pravaca, književnih vrsta, djela s određenom temom ili u određenoj formi i individualnih opusa. Okvir im može biti jedna nacionalna književnost ili više njih. Knjige antologijskog značaja mogu biti označene kao antologije, ali i drukčije (»izbor«, »zbornik«, »panorama«). U starijim razdobljima često su nosile u naslovu metaforu vrta, cvjetnjaka ili vijenca. Obično ih sastavljaju književnici, kritičari ili povjesničari književnosti, a u njima se očituje ukus vremena i svijest o književnoj prošlosti.
Prve su antologije nastale u antičkoj Grčkoj i Bizantu, a sadržavale su grčke epigrame. Meleagar iz Gadare sastavio je zbirku tuđih i vlastitih epigrama pod naslovom Vijenac (Στέφανος, oko 70. pr. Kr.). Slične zbirke sastavili su Filip iz Soluna (oko 40), Diogenijan iz Herakleje (oko 140–150., prvi put pod naslovom Anthologion) i bizantski pjesnik Agatija (oko 600., s tematskom podjelom epigrama). Malo prije 900. složio je svećenik Konstantin Kefalas iz spomenutih i drugih zbirki antologiju tematski razvrstanih epigrama. Ona je, u drugoj polovici XI. st., ušla u sastav tzv. Grčke (Anthologia Graeca) odn. Palatinske antologije (Anthologia Palatina), koja u konačnoj verziji sadrži još zbirke kršćanskih inskripcija i epigrame Grgura Nazijanskoga. Do otkrića njezina cjelovita rukopisa, koji obuhvaća oko 3700 epigrama (Heidelberg, 1606), bila je poznata u pročišćenoj verziji Maksima Planuda (oko 1255 – oko 1310) pod naslovom Planudova antologija (Anthologia Planudea, oko 2400 epigrama).
Na latinskom području postojale su još u klasično doba zbirke izreka i prijapskih pjesama. Iz kasnoantičkog doba sačuvana je zbirka epigrama i pjesama (u Codex Salmasianus) nastala oko 530. u sjevernoj Africi s tekstovima klasičnih pjesnika i onih iz vandalskoga doba. Sačuvali su se i izbori iz lirike pojedinih kasnoantičkih pjesnika (Florentina, Luksorija, basnopisca Simpozija i dr.). Od srednjovjekovnih latinskih zbornika poezije najpoznatiji su Carmina Cantabrigiensia (XI. st.) i Carmina Burana (XIII. st.).
U novom vijeku, uz izdanja i prijevodne verzije antičkih antologija, počinju se pojavljivati antologije novijega pjesništva na latinskom jeziku i na nacionalnim jezicima (J. Gruter, Delitiae, 1608–14; C. Robinson, Very Pleasaunt Sonettes and Storyes in Myter, 1566; A. Gobbi, Scelta di sonetti e canzoni de’ più eccelenti autori d’ogni secolo, 1708–09). U XVIII. i XIX. st. pojavljuju se zbirke folklorne poezije (T. Percy, Reliques of Ancient English Poetry, 1765; Herder, Volkslieder, 1778; Arnim-Brentano, Des Knaben Wunderhorn, 1806). U XX. st., kao posljedica množenja književnih pravaca i škola, postale su popularne i generacijske antologije, a razvoj znanosti o književnosti, koji uključuje česte revizije i prevrednovanja književne prošlosti, stvorio je potrebu za uvijek novim antologijskim prezentacijama nacionalnih književnosti. Dobno i društveno raslojavanje čitateljske publike u građanskom društvu potiče i nastanak antologija za pojedine slojeve publike (za žene, djecu, za puk, za elitu).
Korijeni hrvatske antologičarske djelatnosti sežu u početak XVI. st., kada je nastala rukopisna pjesmarica poznata pod nazivom Ranjinin zbornik ili Zbornik Nikše Ranjine. Potkraj stoljeća nastao je Vartal Petra Lucića, a u XVII. i XVIII. st. nekoliko pjesmarica kajkavskih crkvenih pjesama (Prekomurska, Pavlinska, Cithara octochorda). R. Kunić objavio je u Rimu 1771. latinski prijevod 499 epigrama iz Grčke antologije (Anthologia sive epigrammata Anthologiae Graecorum selecta…), a U. Appendini svojoj je zbirci Carmina (1811) dodao antologiju pjesama dubrovačkih latinista.
God. 1842. pojavljuje se pjesmarica Pĕsme domorodne D. Rakovca i Lj. Vukotinovića, a 1844. Slavjanska antologija iz rukopisah dubrovačkih pjesnikah. Prvom se hrvatskom modernom antologijom smatra Vienac izabranih pjesama hrvatskih i srbskih iz 1873. A. Šenoe (II. izdanje, Antologija pjesničtva hrvatskoga i srbskoga narodnoga i umjetnoga sa uvodom o poetici, 1876). Slijedila je Hrvatska antologija H. Badalića (1892).
Prva je hrvatska generacijska antologija Hrvatska mlada lirika (1914., priredio Lj. Wiesner). Nakon I. svjetskog rata izbori iz hrvatske književnosti pojavljivali su se i u antologijama srbijanskih priređivača, odn. u antologijama i pod jugoslavenskim ili srpskohrvatskim imenom (Antologija najnovije lirike S. Pandurovića, 1921; Antologija savremene jugoslovenske lirike M. Deanovića i A. Petravića, 1922; Antologija ljubavne lirike B. Kovačevića, 1927., u koju su uvršteni i stari hrvatski pjesnici). P. Grgec objavio je 1924. dva izdanja »hrvatske povijesne pjesmarice« Stare slave djedovina.
Tridesete su godine bile u znaku mnogobrojnih antologija (M. Rešetar, Antologija dubrovačke lirike, 1933; D. Tadijanović i O. Delorko, Hrvatska moderna lirika, 1933). Objavljena je i prva zbirka antologija (Ilirska antologija, 1934. i Prvi hrvatski pripovjedači iza preporoda, 1935., S. Ježića; Hrvatska književna kritika, 1934. i Moderni hrvatski pripovjedači, 1934., Lj. Marakovića; Antologija novije hrvatske lirike, 1934. i Hrvatski pripovjedači osamdesetih i devedesetih godina, 1935., M. Kombola). God. 1934. izišla je i prva Antologija nove čakavske lirike I. Jelenovića i H. Petrisa te Jadranska antologija N. Bartulovića, 1935. Hrvatska marijanska lirika D. Žanka, a 1937. Antologija nove kajkavske lirike N. Bačića.
Osim više antologija rodoljubnoga pjesništva te okončanja Matičine zbirke Hrvatske narodne pjesme u 10 knjiga (1896–1942), tijekom II. svjetskog rata pojavila se i panorama Hrvatske proze XX. stoljeća M. Begovića (1942., 2 sveska). Objavljene su i antologije hrvatskog pjesništva u prijevodu (Z. Gorjan, Kroatische Dichtung, 1933; V. Nazor, Lirici Croati, 1942), antologija novije hrvatske lirike Između dva rata V. Nikolića (1942) i Antologija sriemskih pisaca F. Jelašića.
Nakon II. svjetskog rata učestali su prigodni zbornici (Po šumama i gorama, 1952; Oganj i ruže, 1956; Jugoslavenska revolucionarna poezija, 1959. i dr.). Prva je u nizu poslijeratnih antologija narodnog pjesništva Lirske narodne pjesme T. Čubelića (1953). U Krugovima je 1953. objavljen generacijski izbor Poslijeratna hrvatska mlada lirika, a među važnijim izdanjima toga tipa bio je »pregled mlađe hrvatske lirike« Četrdesetorica, D. Cesarića, D. Tadijanovića i Š. Vučetića (1955).
Prva antologija hrvatskih emigranata obuhvaća pjesme osmorice anonimnih autora (Knjiga bezimenih, 1947., »negdje u Austriji«). God. 1957. izišla je antologija emigrantskoga pjesništva 1945–55. Pod tuđim nebom V. Nikolića (Buenos Aires, 1957). U inozemstvu je izišla i prva opsežna antologija duhovnog pjesništva Hrvatska duhovna lirika Đ. Kokše (Rim, 1968).
Pedesetih je godina objavljena prva antologija hrvatskog putopisa (Hrvatski putopisci, 1955); njezin sastavljač S. Ježić objavio je 1956. s G. Krklecom prvu našu Antologiju svjetske lirike. D. Tadijanović i Z. Tomičić objavili su 1958. prvu Antologiju hrvatskih pjesama u prozi. Istih godina dva su nakladnika pokrenula posebne biblioteke za antologije. U biblioteci Antologije jugoslavenske književnosti beogradskog Nolita izišle su Kombolova Antologija novije hrvatske lirike I (1956), Antologija dubrovačke lirike D. Pavlovića (1960), Hrvatski pjesnici između dva svjetska rata V. Pavletića (1963), Antologija hrvatske proze P. Šegedina (1956), prva antologija hrvatskog eseja (I. Frangeš, 1957) i prva antologija hrvatske drame »od Marina Držića do Miroslava Krleže« (M. Matković, 1958). U biblioteci Antologije zagrebačkog Lykosa 1956–60. objavljeno je sedam antologija – među njima dvije K. Špoljara (ljubavne i satirične poezije), Antologija novije kajkavske lirike N. Pavića te Antologija hrvatske poezije od najstarijih zapisa do kraja XIX stoljeća I. Slamniga.
Šezdesetih godina izdvajaju se antologija čakavskoga pjesništva Korablja začinjavaca Z. Črnje (1969) i Pjesme o Zagrebu 1743–1964 P. Cindrića (1965). U biblioteci Pet stoljeća hrvatske književnosti pojavilo se također više antologijskih izbora poezije, proze, drame i kritike, što se nastavilo i u sljedećem desetljeću. U časopisu Most objavljen je izbor Modern Croatian Verse (1965) M. Slavičeka, Anthologie neuerer kroatischer Lyrik (1969) njemačkog slavista R. S. Baura i Die ältere kroatische Dichtung (1972) I. Jun-Brode. Autori iz krugovaške generacije sastavili su tri vrijedne antologije: N. Milićević i A. Šoljan Antologiju hrvatske poezije od XIV stoljeća do naših dana (1966), A. Šoljan sa S. Mihalićem i J. Pupačićem Antologiju hrvatske poezije dvadesetog stoljeća (1966), a za splitski časopis Vidici Mihalić je sastavio antologiju Noviji hrvatski pjesnici (1968).
Važnije su antologije 1970-ih generacijski Zbornik OFF-poezije (1979), tematska antologija o moru Mare nostrum M. Grakalića i M. Osmaka (1971), školske antologije Leut i trublja (1971) i Hrvatski petrarkisti (1975) R. Bogišića, Antologija hrvatske poezije od A. Kačića Miošića do A. G. Matoša I. Slamniga (1974), Zlatna knjiga hrvatskoga pjesništva V. Pavletića (1970., IV. izdanje 1991. prošireno pjesnicima iz emigracije), Suvremena hrvatska novela D. Jelčića (1971), Antologija poezije bunjevačkih Hrvata G. Kikića (1971) i Suvremeno hrvatsko pjesništvo Z. Mrkonjića (1972). Pojavile su se i tri kajkavske antologije: Popevka zemlji T. Dragutina (1971), Antologija novije kajkavske lirike M. Kuzmanovića (1975) i Antologija hrvatskog dječjeg kajkavskog pjesništva E. Fišera (1976), koja se pridružila prvim antologijama pjesništva za djecu 1975 (Vječnotraž D. Cvitana i Zlatna knjiga svjetske poezije za djecu Z. Baloga), a niz je nastavio J. Skok pjesništvom (Lijet Ikara, 1987) i pričom (Začarani pijetao, 1990). Jedinstvena je Antologija hrvatske fantastične proze i slikarstva (1975) B. Donata i I. Zidića. S. Mihalić je s I. Kušanom sastavio antologiju La poésie croate des origines à nos jours (1972), s G. Todorovskim Novata hrvatska poezija (1973), a sam Antologiju hrvaške poezije (1975). U emigraciji je objavljena Hrvatska iseljenička lirika (1974) L. Kordića.
I osamdesetih se pojavilo nekoliko antologija posvećenih hrvatskoj dijaspori: 1980. Hrvatski Odisej I. Smoljana (bez emigrantskih pjesnika), 1981. The Anthology of Croat Verse 1450–1950 A. Bonifačića, 1983. Ptići i slavuji – Hawks and Nightingales, antologija suvremenoga gradišćanskohrvatskog pjesništva. V. Visković je u časopisu Književna kritika (1986) objavio antologijski izbor Hrvatska nova proza. Nakon generacijske antologije Quadrispatium hrvatskog mlađega pjesništva D. Štambuka i N. Jurice u časopisu Dubrovnik (1982), Jurica je s B. Petračem 1987. objavio U sjeni transcendencije, opsežnu antologiju duhovnoga pjesništva XX. st. Antologiju dadaističke poezije priredio je B. Donat (1985), ljubavne poezije Gorki med Z. Golob (1986), a antologiju zapisa o Parizu Hrvatski Pariz S. Vereš (1989). A. Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća M. Stojevića izišla je 1987. Drugu Antologiju hrvatske drame sastavio je 1988. B. Hećimović, a prvu panoramu Hrvatske radio-drame do 1957. N. Vončina.
Devedesetih godina objavljene su antologije hrvatskog pjesništva (1990) i proze BiH (1995) V. Koromana, Istarsko pjesništvo 19. i 20. stoljeća M. Strčić (1990) te Stara književnost Boke I. Banca, S. Prosperova Novaka i B. Sbutege (1993).
Početkom Domovinskog rata u časopisu Zrcalo objavljen je prvi izbor recentnoga pjesništva Krvatska (1991), a 1992. U ovom strašnom času A. Stamaća i I. Sanadera. Uz još nekoliko tematskih (Moreplovci L. Paljetka 1990. i Biserno uresje S. Botice 1990., Kip domovine B. Petrača 1996. i dr.), središnje mjesto pripada drugoj antologiji hrvatskih pjesama u prozi Naša ljubavnica tlapnja Z. Mrkonjića, H. Pejakovića i A. Škunce (1992), antologiji hrvatskog pjesništva 1971–95. Uskličnici T. Maroevića (1996), Antologiji suvremene hrvatske poezije H. Pejakovića (1997) i Antologiji hrvatske novele K. Nemeca (1997).
