Angeli Radovani, Kosta, hrvatski kipar (London, 6. X. 1916 – Zagreb, 27. II. 2002). Jedan od najznačajnijih kipara umjerenoga modernizma u hrvatskoj umjetnosti, pripadnik naraštaja umjetnika koji su nakon iskustava II. svjetskog rata oblikovanjem figuracije željeli izraziti humanističku orijentaciju, ali i modernistička nagnuća koja su se očitovala u stilizaciji i redukciji na elementarne plastičke oblike.
Formativne godine
Sin slikara i karikaturista Frana Branka Angelija Radovanija. Isprva pod utjecajem francuske moderne plastike, Aristidea Maillola u aktu i Charlesa Despiaua u portretu, tijekom studija kiparstva 1934–38. na akademiji Brera u Milanu, u kojem je, kao i u cijeloj Italiji, dominirala figuracija, prispijeva pod utjecaj svojega profesora postdonatelovca Francesca Messine te učvršćuje interes za figuru. Ubrzo počinje graditi izraz pod utjecajem milanskoga umjetničkog smjera Novecento te umjetnika koji su unijeli modernizam u oblikovanje tradicionalne teme akta i portreta (Arturo Martini, Giacomo Manzù, Marino Marini), uvidima u avangardne, uglavnom apstraktne pojave, kao i u umjetnost Etruščana, starih Egipćana i drugih drevnih civilizacija te medievalne baštine. Nakon povratka u Zagreb 1939. slušao je povijest umjetnosti na Filozofskome fakultetu, a na Akademiji likovnih umjetnosti pohađao specijalke 1941–43. za kiparstvo kod Frane Kršinića i grafiku kod Tomislava Krizmana.
Ženski akt kao neiscrpna tema
Trajno zainteresiran za oblikovanje ljudskoga lika, većinom stvara skulpture manjih formata, niz varijacija ženskih aktova, kojima je ostvario raspon od krhkih djevojačkih i erotičnih tijela do zrelih, voluminoznih, teških asimetričnih korpusa, već 1939. pokazavši prve naznake modernog oblikovanja ženskog akta (Žena do lakata u vodi, Ženski akt). Nakon kratkog prekida za vrijeme socijalističkoga realizma, koji je tu temu smatrao neprikladnim zaostatkom građanske kulture, vraća joj se 1951., potaknut idejom skulpture koja će donijeti istodobno razumijevanje klasičnog i modernog izraza te posebno poslije studijskog putovanja Italijom, Francuskom, Švicarskom i Belgijom, gdje dolazi u doticaj i s umjetnošću izvaneuropskih kultura. Ubrzo, 1952., ostvaruje prvu kiparsku samostalnu izložbu održanu nakon završetka rata u nas (Salon ULUH-a), potaknuvši mnogobrojne osvrte i polemike, ne samo temom već i udaljavanjem od realističnog, opisnog i anatomskog prikaza tijela u smjeru voluminoznosti i sažimanja masa, stilizacijom i redukcijom forme, apstrahiranjem detalja i jednostavnošću prikaza (Žena koja sjedi, 1953., otkupio Kraljevski muzej likovnih umjetnosti u Antwerpenu) te istodobno neuglačanom, neobrađenom površinom s tragovima oblikovanja dlanom, vidljivom kiparovom tjelesnom gestom, a i moderniziranom ulogom postolja koje u nekim primjerima i ukida.
Uz organičke forme i mekše obrise (Djevojka koja sjedi, 1963., Nagrada grada Zagreba), 1960-ih okreće se ka kubiziranju elemenata, tektoničnosti i konstruktivnosti (Žena pod krinkom, 1965), napušta imperativ sklada i savršene ljepote svojstven klasičnom pristupu te u nizu djela predimenzioniranjem dijelova tijela odražava jednostavnost »primitivističkih« formi, a u nekim skulpturama zbog ekspresivnoga dojma pribjegava namjernoj anatomskoj netočnosti.
Sažetost i ekspresija prikazanoga, redukcija te svođenje na bitno, nadahnuća koja crpi iz arhaičnih razdoblja (Torzo na stošcu, 1967), vrhunac dosežu u njegovu najpoznatijem kiparskom ciklusu Dunje (19 varijacija, 1957–86) u kojem istražuje likovne probleme u raznim položajima bujnoga zrelog ženskog tijela, poput odnosa elemenata koje grupira oko jezgre skulpture, mirnih i pokrenutih volumena, različite tretmane površine te raspon stupnjeva stilizacije, došavši u nekoliko primjera do ruba apstrakcije, ali nikada ne napustivši prepoznatljivost motiva (Fragment, 1970). Odljevi Dunja nalaze se u muzejskim zbirkama (Dunja II, 1961–62., nagrada za skulpturu na Trijenalu jugoslovenskog likovnog stvaralaštva 1964., odljevi u MSU-u i MSUB-u; Pet žena, 1963–67., MSUB; Dunja I, 1957. i Dunja IV, 1963., NMMU) u javnome prostoru u Zagrebu (park Vile Zagorje), Poreču (šetnica uz more), Rijeci (Trsatska gradina), Dubrovniku (ispred hotela Valamar Argosy), Pordenoneu, Antwerpenu (park skulptura Middelheim), Bethlehemu u SAD-u i dr.
Inventivni portretist
Nakon ranih portreta većinom pod utjecajem akademskoga realizma, napušta deskripciju i idealiziranje (Portret Z. Vojnovića, 1940., Portret Lize Kaštelančić, 1942), a nakon razdoblja u duhu socijalističkoga realizma (Portret Nade Dimić, 1947., Gliptoteka HAZU, Portret I. Lole Ribara, 1948., MMSU), 1950-ih se okrenuo modernijem izrazu. Proučavajući portretni opus Marina Marinija i Marcela Gimonda razvija dva stilsko-morfološka pristupa; u prvome lice oblikuje izduženo, plohe slijede kosti lubanje, a površina je izbrazdana linijama kojima postiže ekspresivnost (Portret Marina Tartaglie, 1952., MMSU), dok u drugome redukcija opisnih elemenata na bitne fizionomijske značajke, volumetrijsko zgušnjavanje te naglašeno apstrahiranje i napuštanje psihologiziranja (Portret Dobriše Cesarića, 1951., NMMU, Portret D. S., 1951) rezultira daljnjom stilizacijom do radikalne geometrizacije (Portret Ante Kaštelančića, Portret Zdenka Kolacija, 1976). Modeliranju nekih portreta vraćao se u više navrata, nalazeći ih poticajnima za rješavanje određenih plastičkih problema.
Istaknut mu je i opus reljefnih portreta u mediju medalje ili plakete, pretežno osoba iz javnoga, kulturnog i znanstvenoga života (veći broj u Gliptoteci HAZU). Odlikuju se uporabom minimalnih detalja kojima postiže maksimum ekspresije, bilo da su tvrđe modelacije i naglašeno geometrijski stilizirani ili pak mekše, s većim stupnjem redukcije i isticanjem doživljaja karaktera osobe (Rektorski lanac Sveučilišta u Zagrebu, 1969).
Moderna spomenička rješenja
Ostvario je velik broj spomenika u stilsko-morfološkom rasponu od realističke monumentalne figuralike (Drežničanin, 1949), modernistički stilizirane figuralne plastike (Makedonka, dio Spomenika Revoluciji, Kumanovo, 1954–62) do reljefa s narativnim prikazima (Spomenik Zagrepčanima poginulim u NOB-u od 1941. do 1945., Dotrščina, 1981–91).
U kompleksnim prostorno-plastičkim zadatcima surađivao je često sa Zdenkom Kolacijem s kojim je, minimalnim sredstvima i apstraktnim geometrijskim oblicima, oblikovao Spomenik žrtvama fašizma u Jajincima kraj Beograda (1956), a koji, suprotan figurativnom izrazu koji je dominirao poslijeratnim spomeničkim rješenjima, unatoč osvojenoj prvoj nagradi nije bio izveden. S Kolacijem je realizirao zapaženi Spomen-park strijeljanih na Šubićevcu u Šibeniku (1961–84), u kojem, uz poštovanje prirodnog ambijenta, modernistički pročišćeni geometrizirani arhitektonski elementi uspostavljaju simbolički odnos s mjestom egzekucije, nadopunjavajući se s monolitnim reljefima s prikazima boraca. Izveo je i spomenike javnim osobama (Vjekoslavu Karasu, 1974., Karlovac; Franji Bučaru, 1991., Trg sportova, Zagreb; bistu Marka Antonija de Dominisa, 1994., Rab), spomenik sv. Petru na Boninovu u Dubrovniku 1988–90. i vratnice crkve Gospe od Škrpjela u blizini Perasta 1991 (postavljene 1998).
Crtež i grafika
Izvrstan crtač, snažne geste i sigurne linije, te širokog raspona, od skice kojom je razvijao ideju za skulpturu i promišljanje tijela u prostoru do predloška po kojem je radio grafiku, ostavio je opus koji očituje njegov umjetnički razvoj i promjene u etapama stvaranja. Najčešći su motivi portret i akt – od intimizma Dunja ili ženskih aktova u atelijeru (Atelijer II, 1966., Kabinet grafike HAZU-a) do kolopleta erotiziranih tijela u igri i plesu (crtež Igre i masakri 7, 1976., MMSU) – te prikazi čovjeka u borbi za slobodu i pravdu, dramatičnih kretnji i naglašene geste (grafička mapa Jugoslavenska grafika, 1958., ciklus grafika Karate i ljubav, 1977). Tri grafike iz ciklusa Ljudi i neljudi njemački izdavač Junge Welt uvrstio je u seriju grafika tiskanih u povodu obilježavanja 30. godišnjice oslobođenja od fašizma 1975.
Izložbe, pedagoško i spisateljsko djelovanje
Predstavio je radove na većim samostalnim izložbama u Zagrebu (1965. u Galeriji suvremene umjetnosti; 1973. u Modernoj galeriji – godišnja nagrada »Vladimir Nazor«, 1999. retrospektiva u Domu HDLU-a), Tunisu, Beogradu (1967. Salon MSUB-a – nagrada Politike), Rijeci, Skoplju, Sarajevu, Pordenoneu i dr. Izlagao je na mnogobrojnim skupnim izložbama u svjetskim likovnim središtima (100 listova jugoslovenske moderne grafike, 1953–56., Suvremeno jugoslavensko slikarstvo i kiparstvo i dr.) te na Venecijanskom bijenalu (1950), Mediteranskom bijenalu (Aleksandrija 1955 – brončana nagrada), EXPO-u u Bruxellesu (1958), Bijenalu u São Paolu (1967). Nagrađivan je na Trijenalu jugoslovenskog likovnog stvaralaštva 1964. u Beogradu, Zagrebačkom salonu 1973., Trijenalu hrvatskoga medaljarstva i male plastike u Osijeku 1984.
Na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Zagrebu osnovao je katedru za kiparstvo 1949. i ondje radio do 1954. kao izvanredni profesor. Od 1977. do umirovljenja 1987. bio je redoviti profesor na kiparskom odjelu Fakulteta likovnih umjetnosti u Sarajevu, a vodio je i klasu kiparskoga modeliranja kao gostujući profesor na Međunarodnoj ljetnoj likovnoj akademiji u Salzburgu 1987., 1988. i 1991. Sudjelovao je u popularizaciji moderne umjetnosti te bio i suosnivač zagrebačke Galerije Forum 1969.
Od 1939. vodio je dnevnik te je objavljivao eseje i prikaze o osobama, pojavama i aktualnim događanjima na likovnoj sceni (pojedine je 1985. sakupio u zbirci Kip bez grive); velik dio preostalih tekstova i dnevničkih zapisa priredio je Ive Šimat Banov u četiri knjige (Kip s grivom, Između proroka i radnika, Gorila u nama, Zapisi iz osamljenosti, 2006–09).
Od 1992. bio je redoviti član HAZU-a. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1986). O njemu su objavljene monografije: Danijel Dragojević, Kosta Angeli Radovani (1961), Vladimir Maleković, Angeli Radovani (1981) i I. Šimat Banov, Kosta Angeli Radovani (2011).
