struka(e): teorija književnosti

aforizam (grč. ἀφορıσμός: kratka izreka, definicija), izreka koja se jezgrovitim, poentiranim oblikom izdvaja iz proznog teksta u kojem se pojavljuje. Nefikcionalnost ju razlikuje od vica i anegdote, prozni značaj od gnome i epigrama, izlučenost iz cjeline od filozofske teze, a individualno autorstvo od poslovica i krilatica. U aforizmu se misao, uvid, sud ili stav obično formuliraju u obliku antiteze, paradoksa, hiperbole, igre riječima, aluzije ili kakva obrata. Pojavljuje se kao medicinski poučak (Hipokrat, Galen), zatim u učenjačkim zbirkama (Plutarh, Erazmo Roterdamski, F. Bacon), u religijskoj literaturi (Biblija, Talmud) i u filozofskoj tradiciji (Seneka, Marko Aurelije, A. Schopenhauer, F. Nietzsche). S talijanskim, španjolskim i francuskim komentatorima Tacita i antičkih citata XVI. i XVII. st. (F. Guicciardini, Quevedo, B. Gracián, M. E. de Montaigne) te osobito s francuskim moralistima XVII. st. (Pascal, La Bruyère, La Rochefoucauld) postaje sastavnicom književnog života. U njemačkoj je književnosti bio popularan oko 1800. god. (Lichtenberg, Jean Paul, J. W. Goethe). Od hrvatskih su ga književnika rado rabili A. Starčević, F. Kurelac, A. G. Matoš i A. B. Šimić. Aforističnim stilom nazivaju se tekstovi obilježeni diskontinuiranim, premetljivim poretkom rečenica ili fragmenata.

Citiranje:

aforizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 27.12.2024. <https://enciklopedija.hr/clanak/aforizam>.