adaptacija (srednjovj. lat. adaptatio: prilagodba).
1. U psihologiji, prilagođivanje ili privikavanje na neku novu situaciju ili preuređivanje neke situacije.
2. U lingvistici → akomodacija.
3. U biologiji, u najširem značenju, rezultat evolucijskog procesa tijekom kojega su se oblikovali prikladni morfološki i funkcionalni odnosi između dijelova istog organa, između organâ pojedinoga živog organizma, između jedinki iste vrste ili različitih vrsta, između organizma i njegove okoline. Ti oblici adaptacije povećavaju djelotvornost adaptiranog organa, pogoduju održavanju jedinke ili unapređenju vrste. Premda nastaju zasebno, organi djeluju u skladnoj povezanosti kao rezultat unutarnje adaptacije (što se očituje, npr., u djelovanju zglobova i mišića te u vezama živčanog sustava s receptorima i efektorima). Ekološke studije prikazuju brojne adaptacije potaknute promjenom okoliša. Traženje hrane i novoga životnog prostora potiče razvoj varijeteta prilagođenih drukčijim staništima (adaptivna radijacija). Životinje različitih svojti (vrsta, rodova, porodica), nastanjene na istom tipu staništa, razvile su često slične adaptivne strukture (konvergentna evolucija). Strukturalne adaptacije razvile su se kao odgovor na način života (npr. prilagođenost nogu za uspravan hod, trčanje, plivanje). Fiziološke adaptacije posljedica su aktivne reakcije organizma na promijenjene uvjete okoliša (studen ili vrućina, boravak u velikim visinama, klimatske promjene) ili na vlastitu aktivnost (hipertrofija mišića zbog fizičke aktivnosti, stvaranje novih probavnih enzimskih sustava kod promjene načina prehrane) pri čemu veliku ulogu imaju vegetativni i endokrini sustav. U taj tip adaptacija ubrajaju se i zimski san te seobe životinja iz hladnih u toplija područja. Posebni oblici adaptacija u službi očuvanja vrste jesu mimikrija i zaštitno bojenje. Primjer adaptacije među vrstama jesu kukci koji oprašuju biljke (npr. pčele i bumbari imaju na nogama dlake skupljalice na koje se hvata pelud). Opći sindrom adaptacije, skup bioloških pojava koje se javljaju tijekom dužega štetnog djelovanja nekog podražaja (hladnoće, umora, uzbuđenja, infekcije, opekline). Termin je uveo austrijski endokrinolog Hans Selye. Očituje se alarmnom reakcijom, nakon koje dolazi faza pružanja otpora i, konačno, faza popuštanja štetnom agensu.
4. U medicini, senzorna adaptacija, prilagođivanje (»privikavanje«) osjetila i živčanih stanica na trajno podraživanje, koje se nakon nekog vremena više ne osjeća. Takva vrsta adaptacije osobito je izražena u području njušnih, okusnih, vidnih, dodirnih i donekle bolnih osjeta a nešto manje u slušnih i organskih osjeta. Naziva se i akomodacijom. – Adaptacija oka, sposobnost oka da se prilagodi promjenama intenziteta svjetlosti, pri čemu adaptacija na mrak teče mnogo sporije nego adaptacija na svjetlost; poremećaj adaptacije na mrak naziva se hemeralopija. – U okupacijskoj terapiji adaptacija je izraz za izbor zanimanja primjeren bolesnikovim potrebama i mogućnostima. Adaptacija može biti i drugi izraz za toleranciju s obzirom na drogu.
5. U filmskoj umjetnosti, ekranizacija, naziv za prenošenje temeljnih odrednica nekog književnog djela u filmski ili televizijski medij, te za scenarij i sam film nastao tim postupkom. Najlakše se adaptiraju djela osnovana na zbivanjima i izgovorenoj riječi (npr. drame), no vjernost predlošku nije vrijednosni kriterij.
6. U građevinarstvu, preuređenje postojeće građevine kako bi se prilagodila novoj namjeni, povećala njezina funkcionalnost, udovoljilo zahtjevima što ih postavlja uvođenje novoga tehnološkog procesa i sl. Kod građevina koje su spomenik kulture, adaptacija se provodi poštujući izvorni izgled.
