Abasidi, dinastija kalifa, vladala 750–1517. Začetnik joj je Muhamedov stric Abas (al-‘Abbās; 566–652). Koristeći se općim nezadovoljstvom u Mezopotamiji i Iranu, Abasidi su 748. dignuli ustanak protiv Omejida, osvojili Siriju i ubili kalifa Mervana II. (abasidska revolucija). Novim kalifom proglasio se Abul-Abas (Abū al-‘Abbās as-Saffāḥ; 750–754), čiji je nasljednik i brat Mansur (754–775) prenio sjedište kalifata u novoosnovani Bagdad (762). Za abasidske vlasti arapska aristokracija gubi povlašteni položaj, a do utjecaja dolaze perzijski feudalci te proizvođački i trgovački društveni sloj uz čiju su pomoć Abasidi došli na vlast. To razdoblje obilježava masovni prelazak kršćana i Židova na islam. Pod kalifima Harunom ar-Rašidom (786–809) i Mamunom (al-Ma’mūn; 813–833) započinje nagli razvoj islamske kulture. Pretežno helenistički utjecaji u vrijeme Omejida bivaju zamijenjeni utjecajima istočnijih dijelova države (Priče iz 1001 noći itd.). S vremenom, golemom državom ovladavaju pojedini namjesnici, koji se osamostaljuju i u provincijama postaju nasljedni dinasti. Pošto su Seldžuci stigli na teritorij kalifata, god. 1055. kalifu Kaimu (al-Qā’im) nameće se za zaštitnika seldžučki kan Togrul, čime stvarno sva vlast u kalifatu prelazi u njegove ruke. Kalifat Abasida održao se do 1258., kada su Mongoli osvojili Bagdad. Neki članovi dinastije izbjegli su u Kairo, gdje je sultan Baibars I. 1261. obnovio Abasidski Kalifat. Taj se kalifat održao do 1517.
