Uran, sedmi po redu planet po udaljenosti od Sunca. Prvi je planet koji je otkriven teleskopom (Frederick William Herschel, 1781), iako ga se može vidjeti i golim okom (prividna magnituda 5,38 do 6,03). Nazvan je po Uranu, bogu u grčkoj mitologiji.
Putanja i vrtnja
Od Sunca je prosječno udaljen 2872 milijuna kilometara, tj. 19,19 astronomskih jedinica. Putanja mu je izduljena (ekscentricitet 0,0457) i neznatno nagnuta s obzirom na ekliptiku (inklinacija 0,773º). Obiđe Sunce za 84,32 zemaljske godine.
Os vrtnje gotovo je polegnuta u ravnini putanje, tj. ekvator mu je otklonjen od ravnine putanje za 97,8°. Okrene se oko rotacijske osi za 17 h 14 min. Zbog toga mu se redoslijed godišnjih doba znatno razlikuje od redoslijeda ostalih planeta: četvrtinu Uranove godine prema Suncu je okrenuto jedno od polarnih područja, kada se izmjena dana i noći zbiva jedino u području ekvatora, sa Suncem nisko pri horizontu. Drugu je četvrtinu godine prema Suncu okrenuto ekvatorsko područje, s brzom izmjenom dana i noći, itd. Iako ekvator nije stalno osunčan, temperatura je najviša u ekvatorskom području.
Fizička svojstva
Tijelo mu je splošteno, ekvatorski mu je promjer 51 118 km, oko četiri puta veći od Zemljina, a polarni 49 946 km. Masa mu je 14,5 puta veća od Zemljine, gušći je od vode 1,27 puta, površinsko gravitacijsko ubrzanje mu je malo manje od Zemljina (8,69 m/s²). Blagog je sjaja (albedo 0,488). Unutrašnjost Urana sadržava stjenovitu jezgru pet puta manjega polumjera od polumjera Urana, na temperaturi od približno 5000 K. Plašt se sastoji od vode i amonijaka (vodeno-amonijačni ocean), te najviše pridonosi ukupnoj planetnoj masi. Visok tlak i temperatura mogu razbiti molekule metana, pa se atomi ugljika kondenziraju u kristale dijamanta koji padaju kroz plašt poput tuče. Planet nema čvrstu površinu, pa je površina definirana kao područje u kojem je atmosferski tlak jednak atmosferskomu tlaku na Zemlji iznad površine mora, tj. 100 kPa. Uran ima prostrano magnetsko polje kojemu je os prema osi vrtnje nagnuta za 60°, te za 1/3 polumjera udaljena od planetnoga središta; ima ionosferu i radijacijske pojase. Polarna svjetlost prvi je put snimljena 2011. s pomoću Hubbleova svemirskoga teleskopa. Polumjer magnetosfere na strani prema Suncu iznosi oko 23 Uranova polumjera, a sa suprotne strane ona se proteže milijunima kilometara i spiralno uvija.
Atmosfera
Iako je planet jednolično plave boje, na obrađenim slikama vide se blijede pruge paralelne ekvatoru, pojasi i zone koje struje u suprotnim smjerovima: od istoka prema zapadu ili od zapada prema istoku; u pojasima ohlađeni plinovi padaju, a u zonama se zagrijani plinovi dižu.
Vanjske slojeve atmosfere čini 83% vodika (H2), 15% helija (He) i 2,3% metana (CH4), s najnižom atmosferskom temperaturom u Sunčevu sustavu od –224 °C (49 °K). Zbog metana koji apsorbira crvenu svjetlost atmosfera ima modrikast odbljesak.
Troposfera se nalazi u području 300 km ispod površine do visine 50 km. Temperatura troposfere je –153 do –218 ºC, pri čemu je gornji sloj hladniji. Unutar troposfere nalaze se slojevi oblaka: najniži su vodeni oblaci, iznad njih su oblaci amonijeva hidrosulfida (NH4HS), oblaci amonijaka (NH3) i sumporovodika (H2S) i najviši oblaci metana. Stratosfera doseže visinu od 4000 km. Brzina vjetra dostiže 250 m/s.
Sateliti i prsteni
Oko Urana zabilježeno je 27 prirodnih satelita koji su nazvani prema likovima u djelima Williama Shakespearea i Alexandera Popea. Trinaest unutarnjih satelita su: Kordelija, Ofelija, Bjanka, Kresida, Dezdemona, Julija, Porcija, Rozalinda, Kupidon, Belinda, Perdita, Puk i Mab; pet središnjih i najvećih satelita su: Miranda, Arijel, Umbrijel, Titanija i Oberon, a devet nepravilnih vanjskih satelita su: Francisko, Kaliban, Stefano, Trinkulo, Sikoraks, Margareta, Prospero, Setebos i Ferdinand.
Uran prati sustav od 13 tankih, prazninama oštro odvojenih prstena. Unutarnji prsteni (1986U2R/ζ, 6, 5, 4, α, β, η, γ, δ, λ, ε) su sivi, dva vanjska prstena su šira, pretposljednji (ν) je crven, a krajnji (µ) je plav. Prsteni se sastoje od kamenčića i gromada promjera do 10 m i fine prašine. U prosjeku, čestice su veće od čestica u Saturnovim prstenima, ali ih je mnogo manje. Pastirski sateliti su Kordelija s unutarnje i Ofelija s vanjske strane prstena ε.
Istraživanje međuplanetskim letjelicama
Uran je istraživala samo svemirska letjelica Voyager 2 (1986).
