Rab, otok u sjevernom Jadranu, između kopna na istoku, Krka na sjeveru, Cresa na zapadu i Paga na jugu; obuhvaća 86,11 km² s 8268 st. (2021). Pruža se u dinarskome smjeru; dug je 21,5 km, širok do 7,2 km. Od kopna je odvojen Velebitskim kanalom, od Krka Srednjim vratima, od Cresa Kvarnerićem te od Paga Paškim kanalom. Građen je od vapnenca, fliša, pješčenjaka; najviši vrh Kamenjak (408 m). Razvedena obala duga je 121,0 km (koeficijent razvedenosti 3,7). Veće uvale: Crnika, Lopar, Supetarska i Kamporska draga. Rabu pripadaju otoci Sveti Grgur, Goli otok, Dolin te otočići Maman, Sridnjak, Šailovac, Biljkovac, Lukovac, Mag. Između vrha Kamenjaka na sjeveroistoku i niskih vapnenačkih zaravni (Kalifronta, 92 m) na jugozapadu pruža se središnja flišna zona. Manja izdvojena flišna zona nalazi se na Loparskom poluotoku. Središnja flišna zona obiluje izvorima (više od 200), koji služe za opskrbu pitkom vodom; povremeni bujični tokovi. Sredozemna klima s relativno visokom zimskom temperaturom; srednja zimska (siječanj) temperatura 6,7 °C, ljetna (srpanj) 23,2 °C. Godišnja količina oborina približno 1000 mm; 2479 sunčanih sati godišnje. Šume crnike, primorskoga, alepskoga i crnoga bora prostiru se na približno 25% površine. Obradivo tlo nalazi se jugoistočno od Supetarske Drage, u Kamporskom, Loparskom i Banjolskom polju. Uzgoj vinove loze, masline, kukuruza, povrća i voća; ovčarstvo (za ispašu služe i okolni nenaseljeni otočići); ribarstvo. Razvijen je turizam; marine (Rab, Supetarska Draga, Palit – suha marina). Glavno naselje gradić Rab (364 st.); ostala naselja: Banjol (1708 st.), Palit (1580 st.), Barbat na Rabu (1140 st.), Lopar (1107 st.), Kampor (1030 st.), Supetarska Draga (937 st.), Mundanije (402 st.). Rab, Palit; Banjol, Barbat na Rabu i Mundanije međusobno su srasli. Trajektne veze s kopnom (Mišnjak–Stinica) i otokom Krkom (Valbiska–Lopar) te brodske s Rijekom (Rab–Rijeka) i otokom Pagom (Lun (Tovarnele)–Rab, Novalja–Rab). – Antički naziv Arba, Arva, Arvia vjerojatno potječe od ilirskog Arb u značenju mrk ili taman, vjerojatno zbog bogatstva crnogoričnih šuma, kojima i danas obiluje otok. U X. st. spominje ga Konstantin VII. Porfirogenet kao Arbe (grč. Ἄρβη). U razvijenom i kasnom srednjem vijeku u latinskim se izvorima naziva Arbia, Arbiana, Arbitana, Arbium. U ispravi o osnutku franjevačkoga samostana sv. Eufemije u Kamporu iz 1446. prvi se put spominje hrvatski naziv Rab. – U prapovijesno doba otok su nastanjivali ilirski Liburni, koji su od IV. st. pr. Kr. trgovali s Grcima. Za rimske vladavine (od II. st. pr. Kr.) otok je bio važna trgovačka postaja, na njem su izgrađeni ljetnikovci i pomorske baze (stationes navales). Organizacija crkvenoga života na Rabu razvila se u IV. ili V. st., a o podizanju Raba na rang biskupije svjedoče zaključci crkvenih sabora održanih u Saloni 530. i 533., kada se spominje prvi poznati rapski biskup Ticianus. Od prve polovice VI. do kraja X. st. Rab je bio pod vlašću Bizanta (ostatci utvrda na lokalitetima Sv. Damjan nad Barbatom i Kaštelina u uvali Kampor), a izvori (Konstantin VII. Porfirogenet, X. st.) i toponomastička istraživanja (P. Skok) upućuju na to da je tada bio nastanjen pretežito romanskim stanovništvom. Hrvati su se u većoj mjeri počeli naseljivati od druge polovice XI. st. Nakon pohoda dužda Otona II. Orseola (1018), Rabljani su se obvezali Veneciji plaćati godišnji danak. Od sredine XI. st. Rab je bio u sastavu Hrvatskoga Kraljevstva, o čem svjedoči i darovnica kralja Petra Krešimira IV. iz 1070. kojom je bio utemeljen benediktinski samostan na Rabu. U razvijenom i kasnom srednjem vijeku na otoku se izmjenjivala vlast Mlečana i hrvatsko-ugarskih kraljeva. U to su doba, uz grad Rab, središta nastanjenosti bili benediktinski samostani u Supetarskoj Dragi i Barbatu. Dva važna izvanotočna posjeda rapske komune bili su posjed na Pagu te grad Jablanac na susjednome kopnu, koji su uz pristanak primorskoga bana Stjepana utemeljili stanovnici Raba 1251. godine i pritom za njegove stanovnike stekli široke povlastice. Dok je za vladavine hrvatsko-ugarskih kraljeva (1358–1409) gospodarski razvoj Raba tekao prilično sporo, znatnije se ubrzao u izmijenjenim političkim okolnostima, nakon uspostave mletačke vlasti 1409. godine. Taj se razvoj, ponajviše zahvaljući rapskoj trgovini, ali i brojnim obrtima, nastavio i tijekom cijeloga XV. st. premda su otok tada pogodile mnoge epidemije kuge (najsmrtonosnije su one iz 1449. i 1456). U cijelom tom razdoblju nije došlo do znatnije promjene broja stanovnika, djelomično zahvaljujući velikom broju doseljenika s hrvatskoga kopna. Od XVI. st., osim grada Raba, do tada jedinoga nastanjenoga mjesta na otoku, spominje se i drugo nastanjeno mjesto, Lopar. Dijeleći sudbinu cijele istočnojadranske obale, otok je od XVI. do XVIII. st. bio izložen osmanskim pritiscima, što je izazvalo njegov demografski i gospodarski zastoj. Stanje su dodatno otežavali česti uskočki napadi, koji su, iako usmjereni protiv Venecije, ugrožavali stanovnike Raba. Nakon pada Mletačke Republike (1797), te kratkotrajne austrijske vladavine, otok je 1805. bio priključen Napoleonovim Ilirskim pokrajinama. Od 1813. do 1918. bio je pod austrijskom vlašću. Ukinućem Rapske biskupije 1828. prestao je biti značajno crkveno središte. Nakon kratkotrajne talijanske vlasti 1918–20. Rapalskim ugovorom pripao je Kraljevini SHS. U travnju 1941. okupirala ga je talijanska vojska, a nakon kapitulacije Italije 1943. njemačke jedinice. Oslobođen je u travnju 1945.
