Australija

Australija ili Australski Savez (Australia/Commonwealth of Australia), savezna država na australskom kontinentu i otoku Tasmaniji; obuhvaća 7 692 024 km². Sastoji se od šest saveznih država i dva teritorija. Područja pod administracijom Australije jesu otočići Ashmore i Cartier, otočići Heard i McDonald, otočje Cocos (Keeling), otok Christmas, otoci Koraljnoga mora te Australski antarktički teritorij.

Prirodna obilježja

Prirodna obilježja  → australija, kontinent; građa i reljef; klima; vode

Stanovništvo

Stanovništvo Australije (21 507 717 st., popis 2011; 24 127 200 st. prema procjeni 2016) sastoji se uglavnom od europskih doseljenika i njihovih potomaka, manjim dijelom i azijskih doseljenika te malobrojnih starosjedilaca (548 368 Aborigina i mješanaca, 2011; najviše ih je u New South Walesu, 31,5%, i Queenslandu, 28,4% ukupnoga broja Aborigina). Prvo naselje Europljana (engleska kažnjenička kolonija) osnovano je 1788. u zaljevu Botanyju (južni dio sadašnjega Sydneya). U Australiji prevladava anglosaska doseljenička struja. Njezina prevlast postignuta je ograničenjem useljivanja azijskih naroda (White Australia Policy, uvedeno 1901) i davanjem prednosti Britancima nad ostalim Europljanima. U razdoblju 1889–1962. broj stanovnika povećao se od 3 na 12 milijuna. Nakon II. svjetskog rata (1946–57) 1 088 000 Europljana ili 16% europskih iseljenika useljuje se u Australiju; uz Britance (Englezi, Irci, Škoti) mnogobrojni su Talijani, manje Nijemci i dr. Od sredine 1960-ih, a osobito nakon ukinuća politike ograničavanja 1973., poraslo je useljivanje s područja Azije. U razdoblju 2008–09. najviše je doseljenika iz Indije, Kine, Velike Britanije, Filipina i Južnoafričke Republike. Službeni je jezik engleski; njime govori većina stanovništva. Doseljenici govore i jezikom zemlje podrijetla (talijanski, hrvatski, njemački, grčki, kineski itd.). Prastanovnici Aborigini govore, uz engleski, svojim jezicima. (→ australci, australski jezici)

Stanovnici su najvećim dijelom kršćani, i to katolici (25,3%) i anglikanci (17,1%), a nereligiozno je 22,3% stanovništva (2011). Zbog pozitivne migracijske bilance (198 300 više useljenih od iseljenih osoba, 2009–10) i prirodnoga priraštaja (7‰ ili 0,7%, 2011) stanovništvo je u razdoblju 2006–11. raslo po prosječnoj godišnjoj stopi od 1,8%. Natalitet iznosi 13,8‰, mortalitet 6,8‰, a smrtnost dojenčadi 4,1‰ (2011). U dobi je do 14 godina života 19,3% stanovništva, od 15 do 64 godine 67,0%, a starije je od 65 godina 13,7% stanovništva (2011). Očekivano trajanje života za žene rođene 2009. iznosi 83,9 godina, a za muškarce 79,3 godine. Ekonomski je aktivno 10 658 460 stanovnika, od toga je nezaposlenih 5,6% (2011). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 3%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 19%, a u uslužnim djelatnostima 78% zaposlenih (2010). Australija se s 2,8 st./km² ubraja u najrjeđe naseljene države svijeta. Stanovništvo živi uglavnom na istočnom i zapadnom rubu kontinenta, a najgušće je naseljen klimatski povoljan jugoistok (savezna država Victoria, 24 st./km², 2011). Pustinje i polupustinje u unutrašnjosti gotovo su nenaseljene. Za Australiju je karakteristična koncentracija stanovništva u gradovima, kojih je najviše u jugoistočnom primorju. U gradovima živi 89,3% ukupnoga broja stanovnika (2011). Glavni je grad Canberra (355 596 st., 2011), a najveći su (2011) Sydney (3 908 642 st., šire gradsko područje 4 391 674 st.), Melbourne (3 707 530 st.), Brisbane (1 874 427 st., šire gradsko područje 2 065 996 st.), Perth (1 728 867 st.) i Adelaide (1 103 979 st.). Australija ima četrdesetak sveučilišta i visokih škola.

 

^asa stanovništvom otočja Cocos i Christmas

 

Jezik

Službeni je jezik engleski. Australski engleski smatra se jednom od varijanata engleskoga jezika. Razlikuje se od britanskoga poglavito po izgovoru, i to sporijim ritmom i jednoličnijom intonacijom, te izgovorom nekih samoglasnika. Obilježavaju ga i riječi preuzete iz australskih domorodačkih jezika, npr. boomerang, dingo, kangaroo itd., koje ponajčešće označuju specifičnosti flore i faune australskoga kontinenta.

Gospodarstvo

Australija posjeduje znatna prirodna bogatstva (ugljen, zlato, bakar, željezna i uranova ruda, prirodni plin i dr.), te je početkom 2000-ih ostala među gospodarski najrazvijenijim zemljama, unatoč povremenom padu BDP-a. Njegova vrijednost od 415 milijarda USD (2000) porasla je na 1574 milijarde USD (2013), a potom je smanjena na 1323 milijarde USD (2017); BDP po stanovniku bio je oko 53 780 USD (2017). Prema procjenama MMF-a, BDP je 2018. iznosio 1500 milijarda USD, odnosno 59 655 USD po stanovniku. U sastavu BDP-a (2017) najveći je udjel uslužnoga sektora (71,1%), a slijedi industrija (25,3%) i poljoprivreda (3,6%). Stopa nezaposlenosti je 5,6% (2017). Uz rudarstvo razvijena je proizvodnja čelika, kemikalija, industrijske opreme, vune, hrane, pića i dr. Poljoprivrednu ponudu čine žitarice, šećerna trska, voće i povrće, meso (naročito janjeće i goveđe) i dr. Australija je među vodećim svjetskim izvoznicima ruda i poljoprivrednih proizvoda. Godine 2017. vrijednost izvoza bila je 231,6 milijarda USD, a uvoza 221 milijardu USD. Prema udjelu u izvozu vodeći partneri su Kina (37,5%), Japan (14,6%), Južna Koreja (6,6%) i Indija (5%). Najviše uvozi iz Kine (22,9%), SAD-a (10,8%), Japana (7,5%), Tajlanda (5,1%), Njemačke (4,9%) i Južne Koreje (4,5%). Uvozi najviše vozila, naftu i derivate, računala, elektroničku i telekomunikacijsku opremu, lijekove i dr. Veličina javnoga duga je 40,8% BDP-a (2017).

Promet

Željeznička mreža duga je 33 355 km (2014–15); njezina je upotreba otežana zbog različite širine kolosijeka. Osim državne postoje i privatne željezničke pruge, koje uglavnom povezuju rudnike i luke. Jedina pruga koja povezuje istočnu i zapadnu obalu ide od Sydneya i Melbournea (spajaju se u blizini Port Auguste) do Pertha, dok transkontinentalna pruga u smjeru sjever–jug od 2004. povezuje Darwin s Adelaideom. Najgušću željezničku mrežu ima New South Wales. Duljina cestovne mreže iznosi 873 561 km (2015; autoceste 51 540 km). Živ je promet motornih vozila: s 13 815 100 osobnih vozila (2016), odnosno jednim motornim vozilom na manje od 2 stanovnika, Australija se ubraja u najjače motorizirane države svijeta. Uz cestovni, u putničkom prijevozu osobito je važan unutarnji i međukontinentalni zračni promet. Australija ima oko 400 zračnih luka, od toga 11 međunarodnih. Glavne su međunarodne zračne luke Sydney (41,0 milijun putnika, 2015–16), Melbourne (33,7 milijuna putnika), Brisbane (22,3 milijuna putnika), Perth, Adelaide, Gold Coast (Coolangatta), Cairns, Canberra i Darwin. Važne su trgovačke luke (2013–14) Brisbane (38,7 milijuna tona), Melbourne (34,3 milijuna tona), Fremantle (33,8 milijuna tona), Sydney (27,1 milijun tona), Port Kembla (22,3 milijuna tona), Adelaide (16,1 milijun tona), Geelong (13,5 milijuna tona); velike su luke za izvoz željezne rude Port Hedland (372,6 milijuna tona) i Dampier (177,5 milijuna tona), a za izvoz ugljena Newcastle (163,9 milijuna tona, 2015).

Novac

Novčana je jedinica australski dolar (dollar; A$, AUD); 1 australski dolar = 100 centa.

Povijest

Prvi stanovnici Australije bili su Aborigini. Iako su prema pučkoj predaji Aborigini na tom kontinentu oduvijek, većina antropologa drži da su se na nj doselili prije približno 40 000 god. iz jugoistočne Azije, kada je niska razina mora omogućivala jednostavne načine morskih putovanja. Aborigini nisu poznavali poljodjelstvo. Bavili su se lovom i skupljanjem. Nisu držali domaće životinje osim psa dinga. Bili su nomadi ili polunomadi. Posljednjih 3000 god. povijest Aborigina obilježuju ubrzane promjene, posebno u uporabi kamenog oruđa, iskorištavanju prirodnih bogatstava, demografskom rastu i uspostavi trgovine na veće udaljenosti.

Već tijekom geografskih otkrića u XV. st. Portugalci su pokazivali zanimanje za legendarnu Južnu Zemlju (Terra Australis), ali su se zbog uspjeha u trgovini s Indijom i Afrikom prestali zanimati za putovanja prema jugoistoku. U XVI. i početkom XVII. st. istraživanja na južnom dijelu Tihog oceana vodili su Španjolci, koji su nakon 1605. odustali zbog neuspjeha. Australija je ostala nepoznata Zapadu i iz drugih razloga, ponajprije zbog svojega položaja i smjera vjetrova.

U XVII. st. glavnu ulogu u istraživanju toga dijela svijeta preuzeli su Nizozemci. Godine 1606. otkriven je prolaz između australskoga kopna i Nove Gvineje, a 1642. A. J. Tasman u vodama južno od Australije otkrio je otok, nazvan po njemu Tasmanija, potom i Novi Zeland. Ploveći prema Indoneziji, nizozemski su pomorci često nailazili na sjeverne i zapadne obale Australije. Otkrivenu zemlju nazvali su Nova Holandija. Od daljnjih istraživanja ipak su odustali držeći da ondje nema ničeg zanimljivog za europsku trgovinu.

Potkraj XVII. st. prema Australiji su krenule ekspedicije iz Velike Britanije. Na čelu prve (1687–88) bio je William Dampier. On se uspio iskrcati na sjeverozapadnoj obali Australije. Druga ekspedicija (1699) otkrila je zapadnu obalu novoga kontinenta. Pojava prosvjetiteljskih ideja u XVIII. st. i jačanje pomorske moći Velike Britanije potaknuli su daljnja istraživanja. Godine 1768. kapetan James Cook isplovio je iz Engleske na trogodišnju ekspediciju. Doplovio je do zaljeva Botany na istočnoj obali Australije. Otkrivenu zemlju označio je na pomorskim kartama i nazvao Novi Južni Wales. Dvije dodatne Cookove ekspedicije iz 1770-ih god. donijele su više vijesti o Australiji. Za to je bio posebno zaslužan član ekspedicije botaničar Joseph Banks. Zanimanje za istraživanja Australije pokazivali su i Francuzi, koji su plovili uzduž južne obale kontinenta. Obale Australije potpuno su otkrivene tek početkom XIX. st. Prvi je Australiju oplovio i označio njezine obale na zemljovidima Matthew Flinders (1801–03). Unutrašnjost kontinenta nije bila istražena do polovice XIX. st.

Australija je u to doba bila neprivlačna za naseljivanje, ali je ipak imala veliku stratešku važnost. Ubrzo nakon osamostaljenja britanskih kolonija u Sjevernoj Americi, Britanci su osnovali prva naselja u Australiji, a britanska vlada odlučila je 1786. osnovati ondje kažnjeničke kolonije. Dana 26. siječnja 1788. osnovano je prvo stalno naselje na kontinentu nazvano Sydney. Taj se nadnevak danas slavi kao državni blagdan Australije. Osnovni problem za prva naselja postala je opskrba hranom. Okolica Sydneya bila je previše pjeskovita za poljodjelstvo. Prirodni izvori hrane ograničavali su se na ribe i klokane. Godine 1792. osnovan je Korpus Novoga Južnog Walesa. Bila je to vojna jedinica namijenjena čuvanju britanske vlasti u Australiji, a njezini su pripadnici dobivali velike zemljišne posjede pa su uskoro postali najveći zemljoposjednici u koloniji. God. 1804. Korpus je sudjelovao u gušenju pobune irskih zatvorenika. Stalni razlog neslaganja između Korpusa i upravitelja Novoga Južnog Walesa bile su cijene rumu, što je 1808. dovelo čak do tzv. rumskog ustanka.

Australsko gospodarstvo počinje se razvijati od početka XIX. st., a osobito nakon 1810., kada je započeo uzgoj ovaca zbog vune kojom su se opskrbljivale tekstilne tvornice u matičnoj zemlji. Otkako su oko 1820. u vodama oko Australije zamijećeni kitovi, lov na njih postao je jedna od važnijih grana australskoga gospodarstva. Novi Južni Wales doživio je razdoblje stabilizacije od 1809. do 1821. kada je funkciju upravitelja obavljao Lachlan Macquarie. Godine 1823. nastala je bitna promjena u ustrojstvu Novoga Južnog Walesa. Odlukom britanskog Parlamenta apsolutna vlast upravitelja smanjena je uvođenjem Zakonodavnoga vijeća. Iako se slobodno naseljavanje snažno razvijalo, nastavilo se slanje kažnjenika u Novi Južni Wales (sve do 1850) i na Tasmaniju (do 1852). Procjenjuje se da je u te dvije kolonije stiglo ukupno oko 150 000 kažnjenika, među kojima je bilo oko 20% žena; jednu trećinu činili su Irci.

Od 1920-ih do 1980-ih Australija je prošla kroz najvažnije procese stvaranja današnjega društva. Među njima je bilo osnutak novih kolonija duž obale (Zapadna Australija 1829., Victoria 1836., Južna Australija 1837., Queensland 1859), proširenje uzgoja ovaca i goveda u unutrašnjosti, kao i otkrivanje zlata i drugih minerala. Razvijale su se političke institucije. Kolonije su dobile zakonodavna vijeća, kojima se jedna trećina članova birala na izborima. S otkrićem zlata, u travnju 1851., započinje zlatna groznica. U sljedećih deset godina iz Australije je izvezeno više od 62 000 t zlata. Visoke cijene dopusnica za rudare u rudnicima zlata izazvale su ustanak u rudniku Eureka 1854.

Zlatna groznica uzrokovala je i velik val kineskih useljenika. Već 1856. Victoria je ograničila doseljavanje Kineza. Od početka XX. st. počela se provoditi tzv. doktrina »bijele Australije« – ograničavanje useljavanja obojenoga stanovništva, koja je ukinuta tek 1966. S time je bila povezana i diskriminacija stanovnika podrijetlom iz Azije.

U teškom su se položaju od samih početaka europskog naseljavanja Australije našli domorodci – Aborigini. Iako u prvom desetljeću nakon iskrcavanja u Sydneyu nije bilo većih sukoba, kada je pokrenuto naseljavanje na Tasmaniji, pristupilo se sustavnom istrjebljivanju Aborigina, unatoč službenoj politici zaštite. S razvojem uzgoja ovaca na australskom kopnu domorodci su stjerani u pustinjsku unutrašnjost. U XIX. st. uglavnom nisu uspijevali pokušaji pokrštavanja Aborigina i njihova prilagođivanja zapadnoj kulturi. Zbog nedostatka hrane, epidemija i brutalna istrjebljivanja, broj Aborigina drastično se smanjio (minimum od 60 000 zabilježen je 1920-ih), a počeo se povećavati tek u drugoj polovici XX. st. (238 500, 1991). Aborigini su činili seosko stanovništvo sve do 1960-ih, kada počinje njihova seoba prema gradovima. No i u gradovima su živjeli u neravnopravnu položaju, getoizirani u izolirane skupine. Njihov je status bio toliko nizak da sve do 1971. nisu ni popisivani prilikom popisa stanovništva. Sedamdesetih godina australska vlada pokušavala je ubrzati asimilaciju Aborigina nasilnim oduzimanjem njihove djece. Puna politička prava Aborigini su dobili tek 1984. U najnovije doba aktualno je postalo pitanje prava Aborigina na vlasništvo nad oduzetom zemljom.

Između 1830. i 1860. naglo se povećavao broj stanovnika Australije. No sve do danas stanovništvo je koncentrirano u velikim gradovima (Melbourne i Sydney ubrajali su se među najveće svjetske gradove već potkraj XIX. st.), a u unutrašnjosti je gustoća naseljenosti niska.

Tijekom XIX. st. svih šest australskih kolonija više se među sobom nadmetalo nego što je surađivalo. Ujedinjenje je predložio već 1847. britanski tajnik za kolonije Earl Grey. Australsku ligu, koja se trebala boriti za ujedinjenje svih australskih kolonija, osnovao je prezbiterijanski svećenik John Dunmore Lang. Na ujedinjenje je australske kolonije potaknula potreba ujednačivanja zakona o useljavanju, kao i težnja ujedinjenih sindikata i Laburističke stranke (Labour Party) da se ujednači zakon o radu. Osnutak Australskoga Saveza (Commonwealth of Australia) prihvaćen je u britanskom Parlamentu 1900., a počeo je vrijediti od 1. siječnja 1901.

Na razvoj jedinstva Australaca utjecao je I. svjetski rat. Australija je u njemu sudjelovala s više od 330 000 dobrovoljaca. Boreći se u najkrvavijim bitkama rata (primjerice, na Galipolju 1915), australske su jedinice pretrpjele velike gubitke. Na mirovnoj konferenciji u Parizu Australija je dobila Njemačku Novu Gvineju kao mandatno područje.

Nakon unutarnjih sukoba u vladajućoj Nacionalističkoj stranci (Nationalist Party) 1923., premijera Williama Hughesa na položaju predsjednika vlade zamijenio je Stanley M. Bruce. U vladajuću koaliciju ušla je tada Seljačka stranka (Country Party), koja je predstavljala interese poljodjelaca. U oporbi se nalazila Laburistička stranka (Labour Party).

Australsko gospodarstvo teško je pogodila svjetska ekonomska kriza 1929., koja je na vlast dovela Laburističku stranku i Jamesa H. Scullina. Zbog vođenja krute gospodarske politike ta se stranka raspala, a na vlast je 1931. došla Ujedinjena australska stranka (United Australian Party), stvorena 1930. od Nacionalističke stranke i dijela laburista. Na čelu stranke nalazio se Joseph A. Lyons.

U vanjskoj politici Australija je slijedila Veliku Britaniju, pa je tako u II. svjetski rat ušla već 1939. Zbog jačanja opasnosti od Japana i nedostatne pomoći Velike Britanije, nakon početka američko-japanskog rata na Tihom oceanu 1941. nova laburistička vlada Johna Curtina sklopila je savez sa SAD-om. Sve do oslobađanja Filipina američki general Douglas MacArthur koristio se Australijom kao uporištem za vojne operacije. Australci su živjeli u strahu od japanske invazije. Ratne potrebe potaknule su razvoj teške industrije, koja je bila temelj razvoju australskoga gospodarstva nakon rata.

Vojno savezništvo sa Zapadom Australija je održala i nakon II. svjetskog rata: 1951. sklopila je sa SAD-om i Novim Zelandom obrambeni ugovor (ANZUS-pakt), a 1954. pristupila SEATO-paktu. Istodobno joj je Velika Britanija ustupila otoke Heard i McDonald (1947), Cocos, tj. Keeling (1955), i Christmas (1958). Tijekom 1950-ih australske snage borile su se u Koreji i Malaji, a od 1965. i u Južnom Vijetnamu. S Novim Zelandom je 1965. potpisala sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA), što je rezultiralo i sporazumom o ekonomskom zbližavanju (1982). Vanjskopolitičke promjene uvodi od 1972. s laburističkom vladom (premijer Gough Whitlam), koja je povukla vojnike iz Južnoga Vijetnama te priznala NR Kinu, osudila francuske nuklearne pokuse na Pacifiku i istupila protiv režima u Južnoafričkoj Republici i Rodeziji. Od kraja 1973. okončana je useljenička politika »bijele Australije«, a to je omogućilo znatnije useljavanje Azijaca. Vlast Australske laburističke stranke okončana je potkraj 1975. koalicijom Liberalne i Nacionalne zemaljske stranke, a novi premijer postao je Malcolm Fraser (održao se do 1983). Tijekom 1970-ih i 1980-ih Australija je odredila i najveći dio svojih morskih granica – prema Indoneziji (1971., 1972., 1981., 1988), Papui Novoj Gvineji (1978), francuskoj Novoj Kaledoniji (1982) i Solomonskim otocima (1988). Laburističke izborne pobjede (1983., 1987) obnovile su odnose Australije s Kinom i ojačale savezništvo sa SAD-om, koji na australskom teritoriju ima nekoliko obavještajno-komunikacijskih baza. Od 1993. sličnu bazu u Australiji ima i Velika Britanija (1986. ukinula je svoju formalnu ovlast nad Australijom). Godine 1994. Australija je pristupila novomu ugovoru o Antarktiku (prijašnji je potpisala 1959). Regionalnu stabilnost učvrstila je ugovorom o vojnoj suradnji s Indonezijom (1995) i novim vojnim sporazumom sa SAD-om (1996). Morsku granicu s Indonezijom u cijelosti je odredila 1996–97.

U krizi u Istočnome Timoru 1999. Australija je predvodila međunarodne mirovne snage. Tijekom 1996–2007. premijer je bio John Howard (vođa Liberalne stranke). Savezništvo sa SAD-om potvrđeno je sudjelovanjem u vojnoj intervenciji u Afganistanu (2001) i Iraku (2003), te dogovorom o snaženju američke vojne prisutnosti (2011). Australska laburistička stranka pobjeđuje na izborima 2007 (premijer Kevin Rudd) i 2010 (premijerka Julia Gillard). Koalicija liberala i narodnjaka (Nacionalna stranka Australije) pobjeđuje na izborima 2013., 2016. i 2019; Scott Morrison, vođa Liberalne stranke bio je premijer od kolovoza 2015, reizabran je u svibnju 2019. S Francuskom je u travnju 2016. zaključen ugovor o izgradnji 12 klasičnih podmornica za australsku ratnu mornaricu, a zatim je raskinut u rujnu 2021., kada je sa SAD-om i Velikom Britanijom postignut sigurnosni sporazum (tzv. AUKUS pakt), koji uključuje i naoružavanje Australije nuklearnim podmornicama. Na parlamentarnim izborima u svibnju 2022. zastupničku većinu osvaja Australska laburistička stranka, a njezin vođa (od 2019) Anthony Albanese postao je premijer.

Politički sustav

Prema Ustavu od 9. VII. 1900., koji je donio britanski Parlament, a stupio je na snagu 1. I. 1901. nakon referenduma provedenog u Australskom Savezu, Australija je federalna država i ustavna monarhija, s parlamentarnim sustavom vlasti. Poglavar države britanski je monarh, kojega zastupa generalni guverner (Governer-General), a postavlja ga suveren na prijedlog premijera savezne vlade. Izvršna vlast nominalno je u rukama generalnoga guvernera, koji predsjeda Saveznom izvršnom savjetu. Premijer i Vlada imaju realno izvršnu vlast, a za svoj su rad odgovorni Parlamentu. Zakonodavna vlast pripada dvodomnom Saveznomu parlamentu (The Parliament of the Commonwealth of Australia), koji čine Senat (Senate) i Predstavnički dom (House of Representatives). Senat predstavlja interese federalnih jedinica, ima 76 zastupnika s mandatom od 6 godina (tri godine za predstavnike teritorija). Građani svake savezne države biraju po 12, a teritorija po 2 zastupnika, polovica senatora bira se svake tri godine. Predstavnički dom ima 148 zastupnika koji se biraju na izravnim izborima za mandat od 3 godine. Biračko je pravo opće, jednako i obvezno, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Najvišu sudbenu vlast ima Savezni Vrhovni sud Australije (High Court of Australia) koji je istodobno ustavni i prizivni (apelacijski) sud, mjerodavan u sporovima između Australskoga Saveza i pojedinih država. Generalni guverner imenuje suce Vrhovnoga suda (ima ih 7) na prijedlog Izvršnog savjeta. Administrativno je Australija podijeljena na šest država i dva teritorija. Nacionalni praznik: Dan Australije, 26. siječnja (1788).

Političke stranke

Australska laburistička stranka (Australian Labor Party – akronim ALP), osnovana 1901., stranka je lijevoga centra (nastala okupljanjem laburističkih stranaka stvorenih 1890-ih). Vlade predvodi 1904., 1908–09., 1910–13., 1914–16., 1929–32. i 1941–49., a potom je potiskuje politička prevlast LP-a, do laburističke vlade 1972–75. na čelu s Goughom Whitlamom. Najdulje je na čelu stranke i položaju premijera bio Robert Hawke (1983–91). Potom su iz stranačkoga vodstva premijeri bili Paul Keating (1991–96), Kevin Rudd (2007–10., 2013) i Julia Gillard (2010–13). Na izborima 2022. osvaja parlamentarnu većinu i potom formira vladu; premijer je postao Anthony Albanese (stranački vođa od 2019). Stranka je članica Progresivnog saveza. Liberalna stranka Australije (Liberal Party of Australia – akronim LP), osnovana 1945., stranka je desnoga centra. Proizišla je iz konzervativne Stranke ujedinjene Australije (osnovane 1931. ujedinjenjem ranijih konzervativnih i liberalnih stranaka), koju je u dva navrata vodio Robert Menzies, jedan od osnivača i vođa LP-a (1945–66), premijer 1939–41. i 1949–66. Iz redova LP-a premijeri su nakon Menziesa bili Harold Holt 1966–67., John Gorton 1968–71. i William McMahon 1971–72; dulje premijerske mandate imali su John Malcolm Fraser (1975–83) i John Winston Howard (1996–2007). LP ponovno pobjeđuje na izborima 2013., 2016. i 2019 (premijeri Tony Abbott, Malcolm Turnbull i Scott Morrison). Stranka je u političkome savezu s NPA-om (tzv. Liberalno-nacionalna koalicija). Nakon izbora 2022. druga je po broju zastupnika (iza ALP-a) i vodeća u oporbi. Članica je Međunarodnoga demokratskog saveza. Nacionalna stranka Australije (National Party of Australia – akronim NPA), poznata i kao Narodnjaci (Nationals), osnovana 1920., stranka je desnoga centra (utemeljena je pod imenom Australska zemaljska stranka, od 1975. nazivala se Nacionalna zemaljska stranka, a današnje ime ima od 1982). Prvotno je zastupala pretežno interese poljoprivrednika, a postupno se širi i na urbano biračko tijelo. Kao manjinski partner sudjeluje u vladama pod vodstvom LP-a (tzv. Liberalno-nacionalna koalicija).

Hrvatsko iseljeništvo

Hrvati u Australiji čine najmnogobrojniju zajednicu neengleskog jezika nakon Talijana i Grka. Onamo su počeli stizati oko 1800., a prvi zabilježeni doseljenici bili su John Lovrović, Aleksandar Severin, Fran Seguele, George Huslovich i John Unich.

Proces skupnoga doseljavanja Hrvata u Australiju započeo je nakon 1890. Većina se naselila u zapadnoj Australiji, sjevernom Queenslandu i New South Walesu. Najveća koncentracija hrvatskih doseljenika bila je u početku u naselju Boulder-Kalgoorlieju.

Do povećana zanimanja za iseljenje u Australiju dolazi nakon uvođenja restriktivne useljeničke politike u SAD-u početkom 1920-ih. Za vrijeme II. svjetskog rata useljavanje u Australiju zaustavljeno je, no nakon završetka rata opet je oživjelo. Među mnogobrojnim izbjeglicama i raseljenim osobama bila je i veća skupina Hrvata, a tijekom 1950-ih pridružuju im se i optanti iz Istre. Političku emigraciju od sredine 1960-ih nadomješta ekonomsko useljeništvo pa je idućih 10 godina razdoblje najdinamičnijega useljavanja u Australiju. Za razliku od predratnih godina, koje obilježuju povratni tokovi selitelja u domovinu, tzv. novi doseljenici dolaze pretežno s obiteljima.

U početku se u Australiju doseljuju Hrvati iz priobalja, posebice iz Makarskoga primorja i srednjodalmatinskih otoka. Poslije ih je više iz Međimurja, a danas iz svih hrvatskih krajeva. Središte okupljanja novih doseljenika postaju metropolitanska područja Sydneya i Melbournea.

U svim razdobljima useljivale su se pretežno osobe bez formalnih kvalifikacija. Sredinom 1970-ih 57% naših iseljenika bili su tvornički radnici, 15% ih je radilo u građevinarstvu, a 8% u poljodjelstvu. Većina ih je nekvalificirana (62%), a najmanje je visokokvalificiranih radnika (1%). Struktura se postupno popravlja stasanjem drugog naraštaja, u kojem je sve više visokoobrazovanih ljudi. U novije vrijeme nastaje i sloj hrvatskih poduzetnika, a naši su ljudi sve zastupljeniji i u političkom, kulturnom i športskom životu Australije.

Hrvati u Australiji društveno se počinju organizirati od 1910., kada je u Broken Hillu (New South Wales) osnovana Seljačka stranka, koja je djelovala pod utjecajem braće Radić. Izdavala je bilten Seljačke novosti, a prestala je postojati 1922. U Boulder-Kalgoorlieju u zapadnoj Australiji osnovano je 1912. Hrvatsko-slavjansko društvo i ubrzo postalo središtem društvenih, kulturnih i političkih djelatnosti. Predsjednik društva bio je Ante Jukić, a tajnik Jure Stela. Društvo je štitilo hrvatske nacionalne interese upozoravajući australske vlasti na nacionalno i gospodarsko ugnjetavanje Hrvata u Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Za I. svjetskoga rata mnogi Hrvati u Australiji našli su se u tešku položaju. Kao podanici Austro-Ugarske smatrani su građanima neprijateljske zemlje pa je dio njih interniran u sabirne logore (Rottnest Island, Liverpool), gdje su bili zlostavljani. Dio Hrvata koji je uzeo australsko državljanstvo dobrovoljno se prijavio u australsku vojsku. Mnogi od njih borili su se na europskim ratištima, osobito u Francuskoj, na solunskoj bojišnici te kraj Galipolja u Turskoj, gdje ih je mnogo izginulo.

Za I. svjetskoga rata Hrvati u Australiji snažnije se uključuju u politički život. Kod nekih je razvijen panslavenski osjećaj koji ih vodi prema ujedinjenju južnih Slavena. Oni uspostavljaju vezu s Jugoslavenskim odborom u Londonu slijedeći njegovu politiku i sudjelujući u akcijama koje on pokreće. Dio iseljenika podupire Austro-Ugarsku sve do njezina raspada.

Nakon I. svjetskoga rata društveni je život iseljenika u krizi, ali opet oživljava s dolaskom novih doseljenika, koji su pod snažnim utjecajem nacionalnog pokreta u domovini. U vrijeme velike gospodarske krize početkom 1930-ih dio australskih Hrvata uključuje se u radnički pokret. Najutjecajnija radnička udruga bio je Borbeni radnički pokret osnovan u Broken Hillu. Zajednička konferencija svih tadanjih iseljeničkih udruga održana je 1934., kada se ujedinjuju u Savez jugoslavenskih kulturno-prosvjetnih klubova (dvije godine poslije mijenja ime u Savez jugoslavenskih iseljenika). Iako pod utjecajem ljevičara, Savez je pomagao svima koje je režim u domovini ugrožavao. Probuđeni društveni život među iseljenicima u Australiji 1930-ih odrazio se u široj djelatnosti. U svakoj mjesnoj organizaciji djelovali su odsjeci za pučku glazbu, folklor te dramske skupine. Utemeljeni su mnogi pjevački i tamburaški zborovi, koji su postali poznati i australskoj javnosti. Njihova djelatnost znatno je usporila asimilaciju mladih Hrvata i očuvala njihov nacionalni identitet.

Iseljeničko društveno okupljanje pratilo je i vlastito novinstvo. Nakon više pokušaja izlaženja šapirografiranih listova (Borba, Iskra, Naprijed, Sloboda), 1937. počinju izlaziti novine Napredak, koje 1938. postaju tjednikom. Prvi urednik bio je Ivan Kosović. Zbog ljevičarskih stajališta australska je vlada zabranila izlaženje lista od lipnja 1940. do rujna 1942. Kao protutežu Napretku jugoslavenske su vlasti pokrenule u Perthu reviju Dom i svijet, koju su iseljenici bojkotirali pa je nakon dva broja prestala izlaziti.

Nakon II. svjetskog rata, pod utjecajem prilika u domovini ali i izravnim intervencijama jugoslavenskih diplomatsko-konzularnih predstavništava, hrvatsko je iseljeništvo u Australiji podijeljeno: jedan dio slijedi politiku jugoslavenske vlasti, a drugi ustrajava na hrvatskoj državotvornoj politici. U otežanim okolnostima potonji utemeljuju mnogobrojna društva radi očuvanja nacionalnog identiteta i hrvatske državotvorne misli. Središnja udruga bio je Australski hrvatski narodni otpor. Na toj crti djeluju i hrvatske katoličke misije.

Prema popisu stanovništva Australije 1991., u toj je zemlji bilo 60 768 osoba kojima je materinski jezik hrvatski. Stvaran broj hrvatskih iseljenika i njihove djece procjenjuje se na oko 250 000. Većina je politički, moralno i materijalno snažno poduprla uspostavu demokratske suverene Hrvatske. God. 1992. u Australiji su registrirana 64 hrvatska iseljenička društva.

Književnost

Budući da se književno stvaralaštvo starosjedilačkoga stanovništva (Aborigina) temeljilo isključivo na usmenoj predaji, australskom se književnošću smatra književnost na engleskom jeziku nastala nakon britanske kolonizacije (1788). Prozna književnost prvih desetljeća XIX. st. sastoji se odreda od putopisnih i memoarskih zapisa. Isprva pod jakim utjecajem engleske predromantičarske (Th. Gray, W. Collins) i romantičarske tradicije (W. Wordsworth, P. B. Shelley), australsko pjesništvo ubrzo pokazuje znakove traganja za vlastitim izrazom i temama. Sredinom XIX. st. javljaju se u tom smislu već izraziti pjesnici (Ch. Harpur, A. L. Gordon, H. Kendall), zaokupljeni posebitostima australskog krajolika i iskustva. U plodnoj tradiciji balade (bush ballads), osobito su naglašeni osjećaj progonstva i herojska borba sa surovom prirodom te pobuna protiv kolonijalne vlasti i okrutnoga kažnjeničkog režima. Motivi iz života kažnjenika prevladavaju i u prvim romanima (H. Savery, J. Tucker, H. Kingsley), među kojima je najistaknutiji »Do kraja života« (»His Natural Life«, 1874) M. Clarkea. Novi snažan poticaj oslobađanju od engleskog sociokulturnog naslijeđa i stvaranju vlastite tradicije daju pisci okupljeni oko časopisa The Bulletin (1880). Tražeći nadahnuće u australskoj zbilji, mjestima i ćudorednim vrijednostima, prozaici tog razdoblja (H. Lawson, B. Baynton, J. Furphy, M. Franklin) utemeljuju prepoznatljivu nacionalnu tradiciju tzv. domoljubnog ili sentimentalnoga realizma. Glavni su junaci te proze mali farmeri, uzgajivači ovaca, goniči stoke, rudari te lutalice u potrazi za poslom i utočištem. Za njih je nepokolebljiva uzajamna odanost (mateship) u iscrpljujućoj borbi s prijetećim pustinjskim prostranstvima (bush) vrhunska moralna vrijednost. Uz proširenu skalu tema i motiva (odnos europskih doseljenika prema starosjediocima, socijalna problematika) nastavljaju tu tradiciju i romanopisci australskog međuraća (K. S. Pritchard, H. H. Richardson, X. Herbert). U književnosti nakon II. svjetskog rata osobito se ističe modernizmu priklonjen prozaik P. White, dobitnik Nobelove nagrade (roman »Voss«, 1973). Osim njega javljaju se i pjesnici A. D. Hope, J. McAuley, J. Wright, L. Murray. Suvremeni australski pisci u svojim djelima samosvjesno i nadahnuto povezuju vlastitu književnu baštinu s novijim, modernističkim i postmodernističkim strujanjima. U žanru kratke priče i romana potvrdio se velik broj autora, npr. R. Stow, Th. Keneally, C. J. Koch, Th. Astley, P. Carey, D. Malouf. Predstavnici eksperimentalnoga, »novovalnoga« kazališta (D. Williamson, J. Hibberd, A. Buzo) vrlo su zaslužni za oživljavanje australske dramske tradicije. Valja istaknuti i vrsne aboriginske pisce, kao što su Oodgeroo Noonuccal (Kath Walker) i Mudrooroo Narogin (Colin Johnson), s pojavom kojih se na australskoj književnoj pozornici prvi put susreću dvije iznimno udaljene književnosti australskoga kontinenta.

Kazalište

Temelji se na dvjema tradicijama: neprekinutoj obrednoj kulturi Aborigina i dvostoljetnoj kulturi engleskih doseljenika. Potonja tradicija vezana je uz gostovanja dramskih družina iz Engleske. Prva australska predstava, »The Recruiting Officer« Georgea Farquhara, odigrana je 1879. u Sydneyu, gdje je 1841. podignuta i prva kazališna zgrada. Tek je 1956. stvorena prva autentična australska drama većeg međunarodnog odjeka (»Summer of the Seventeenth Doll« Raya Lowlera), iako je poradi promicanja nacionalne drame još 1904. u Melbourneu osnovano Australian Theatre Society. Suvremeni pisci (Alan Seymour, Patrick White, David Williamson, Dorothy Hewitt, Steve Spears, Thomas Keneally) uglavnom se afirmiraju u alternativnim ili eksperimentalnim kazalištima (u Adelaideu i Perthu).

Likovne umjetnosti

Špiljske slikarije i crteži australskih urođenika nalaze se u mnogim dijelovima zemlje; slikarije na izrezanim komadima kore drveta prikazuju životinje i prizore iz lova, s ljudskim figurama uvijek manjima od životinjskih, u tzv. rendgenskom stilu (prikaz anatomske građe). Rezbarijama su često urešeni štitovi i specifično australsko oružje bumerang. – Potkraj XVIII. st. dolazi do prve kolonizacije; najstarije je britansko naselje Sydney (urbanistički plan početkom XIX. st. radi Francis Greenway), razvijaju se gradovi jednostavnih struktura (Perth, Melbourne, Brisbane) te Adelaide (urbanistički plan William Light, 1837) i poslije Canberra (urbanistički plan Walter Burley Griffin, 1912). Početkom XIX. st. klasicističke građevine grade John Watts, Francis Greenway, John Verge, John Lee Archer, James Blackburn; u drugoj polovici XIX. st. u tzv. boom stilu (eklektička arhitektura dekorirana skulpturalnom ornamentikom) rade Edmund Blacket, William Wilkinson Wardell, Joseph Reed, Leonard Terry, dok koncem XIX. st. Robin Dods, Eustace Greasley Cohen i dr. razvijaju tzv. federation stil (australska kolonijalna arhitektura). U prvoj polovici XX. st. Frederick Romberg, Arthur Stephenson, Sydney Ancher i dr. slijede funkcionalistički pristup; nakon II. svjetskog rata arhitekti slijede suvremene razvojne pravce oblikujući građevine ekspresivna naboja (opera u Sydneyu, 1957–73., Johna Utzona); u novije se doba ističu Philip Cox, Daryl Jackson. – Australsko slikarstvo obilježava izradba krajolika i žanr-prizora, sredinom XIX. st. na tragu akademizma ističu se Conrad Martens Eugene von Guerard, Nicholas Chevalier, Abram Louis Buvelot, a potkraj XIX. st. nacionalnu realističku školu krajolika, tzv. Heidelberšku školu, osnivaju Tom Roberts, Arthur Streeton, Frederick McCubbin, Charles Conder; početkom XX. st. na tragu impresionizma radi Grace Cossington Smith, a sredinom XX. st. u duhu kubizma Roy de Maistre, nadrealizma James Gleeson i Sidney Nolan, suvremenoga realizma Noel Counihan, apstrakcije Margaret Preston. Oko 1940. afirmiraju se slikari Aborigini; ističe se Albert Namatjira. Nakon 1960-ih apstraktnim slikama ističe se John Olsen, konceptualnom umjetnošću bave se Colin Lanceley i Mike Brown, a nacionalni identitet, koristeći simbole domorodačke umjetnosti, istražuju Imants Tillers i Tim Johnson. – Razvoj kiparstva prati se od dolaska Raynera Hoffa početkom XX. st., koji unosi suvremene ideje, a nastavljaju ih 1930-ih Lyndon Dadswell i Danilo Vassilieff. U novije doba ističu se Inge King i Lenton Parr. – Prvi umjetnički muzej osnovan je 1861. u Melbourneu (od 1968. u sklopu Doma umjetnosti Victorie); 1911. uspostavljena je u Canberri zbirka umjetničkih djela koja se od 1982. čuvaju u Nacionalnoj galeriji Australije.

Glazba

Sustavna istraživanja glazbe australskih starosjedilaca Aborigina, započela su sredinom XX. st. Dodatan poticaj dala im je odluka vlade iz 1964. o utemeljenju Australskog instituta za aboriginske studije. Dokumentiranjem i isticanjem važnosti i vrijednosti starosjedilačke kulture željelo se zaustaviti njezino odumiranje i dati joj novi zamah, što se pokazalo uspješnim. Usprkos postojanju raznovrsnih regionalnih glazbenih stilova, koji korespondiraju s postojanjem dvjestotinjak aboriginskih jezika i dijalekata, njihova pripadnost zajedničkoj, prastaroj i osobitoj kulturi nije upitna.

Glazba starosjedilaca primarno je vokalna. U pjesmama, koje mogu biti »vlasništvo« kulta, klana ili pojedinca, u pravilu se očituje religijski svjetonazor. Vokalni glazbeni izričaj obuhvaća raznovrsne tehnike, uključujući i takve koje pjevaču omogućuju simultano izvođenje više od jednoga tona (primjerice, da pjeva u paralelnim kvintama). Karakteristična melodijska kontura upućuje na višestruko postupno spuštanje s visokog tona na niski tijekom pjevanja. U skladu je s njome i dinamika; visoki tonovi na početcima fraza glasniji su od niskih na njihovim završetcima. Osebujno kontinuirano ukrašavanje melodije »zamućuje« jasnoću pojedinih tonskih visina. Etnomuzikolozi su raščlanili primjere i simultane i sukcesivne polimetrije te primjere u slobodnom ritmu.

Tradicijski instrumentarij obuhvaća ukupno 30-ak glazbala, načinjenih pretežito od drva. Jedino aerofonsko glazbalo, didžeridu (didgeridoo), prirodna je trublja. Načinjeno je od komada drva što ga najprije izdubu termiti, a potom dovrši čovjek, oblažući otvor cijevi na strani s koje se puše voskom ili prirodnom gumom. Didžeridu prati pjevanje na način ritmiziranog borduna, ponegdje uz prepuhavanje. Mnogo je idiofonskih glazbala, među kojima su najčešće palice koje svirač udara jednu o drugu; u tu svrhu uobičajena je uporaba i dvaju bumeranga. Ponegdje je zastupljen i bubanj s jednom opnom.

Glazbovanje europskih doseljenika moguće je pratiti od vojne glazbe u kažnjeničkoj koloniji potkraj XVIII. st. do moderna i bogata glazbenoga života krajem XX. st. Prve australske glazbene ustanove europskoga značaja potječu iz 1834 (prva izvedba opere, Sydney), 1850 (početak glazbenog školstva), 1852 (Philharmonic Society – Filharmonijsko društvo, Melbourne) i 1884 (katedra za glazbu na sveučilištu Adelaide). Glazbeni život dobio je zamah nakon II. svjetskoga rata, kada je mnogo iseljenika iz raznih dijelova Europe izabralo Australiju za novi dom. Tada se osnivaju simfonijski i operni orkestri, konzervatoriji i glazbeni odsjeci na fakultetima, kao i mnogobrojne strukovne glazbene udruge. Skladatelji se postupno otvaraju prema novim tehnikama i izvorima nadahnuća (uključujući i izvaneuropske, poglavito japanske i javanske), pa njihova djela, u cjelini gledano, stječu kozmopolitski značaj. Opera u Sydneyu, kao vrstan arhitektonski spomenik XX. st., i sopranistica J. Sutherland vrhunski su prinos Australije suvremenoj svjetskoj glazbenoj kulturi.

Film

Prvi igrani film snimljen je već 1899. U nijemom razdoblju snimalo se oko 15 igranih filmova godišnje. »Priču o Kellyjevoj bandi« (1906) Charlesa Taita neki drže prvim svjetskim cjelovečernjim igranim filmom. Proizvodnja ne zadovoljava ni domaće potrebe pa ih pokrivaju uglavnom američki i britanski filmovi; osrednji međunarodni ugled postiže jedino redatelj Charles Chauvel (»Pobuna na brodu Bounty«, 1933). Nagli razvoj kinematografije počinje 1970-ih, kada se osnivaju Australska filmska škola, Australska filmska korporacija i Australsko filmsko povjerenstvo, i traje do sredine 1980-ih (tzv. australski novi val): velik umjetnički ugled i u svijetu postižu filmovi o domorodcima (Aborigini), o suprotnosti između prirode i civilizacije (tzv. outback gothic), feminističke, ekološke i postapokaliptične tematike, dok naklonost publike zadobivaju razni eksploatacijski filmovi (tzv. ozploitation filmovi). Od 1990-ih na dalje do izražaja dolaze dramske komedije, povijesne drame i obiteljski filmovi o životinjama. Najistaknutiji su redatelji Gillian Armstrong, Bruce Beresford, Stephan Elliott, Mel Gibson, Rolf de Heer, Scott Hicks, Paul Hogan, Baz Luhrmann, George Miller, Chris Noonan, Philip Noyce, Fred Schepisi i Peter Weir, a glumci Cate Blanchett, Toni Colette, Russell Crowe, Judy Davis, Mel Gibson, Peter Finch, Errol Flynn, Hugh Jackman, Nicole Kidman, Heath Ledger, Guy Pearce, Geoffrey Rush, Rod Taylor i Naomi Watts. Karakterističan je odlazak sineasta u sredine koje pružaju bolje materijalne uvjete (uglavnom Hollywood).