Olovo, grad u srednjoj Bosni, BiH (Federacija BiH); 2465 st. (2013; 3311 st., 1991). Leži u području sutoka rijeke Stupčanice i Bioštice (izvorišni krakovi Krivaje), na 534 m apsolutne visine, uz cestu Sarajevo (53 km) – Tuzla (70 km). Olovo ima džamiju, te katoličku (Gospa Olovska iz 1936) i pravoslavnu crkvu; u okolici mnogobrojni nalazi stećaka. Drvna industrija, prerada mlijeka. Lječilište (Olovska banja; izvori termalne vode 34,0 do 37,0 °C) za liječenje kožnih bolesti (psorijaza i dr.). – Prvi je put zabilježeno 1382. pod imenom Plumbum (olovo), prema rudniku koji se spominje 1376. Bilo je sjedište bosanske srednjovjekovne županije Olovci. Zahvaljujući rudnomu bogatstvu, povoljnu položaju na karavanskom putu između istočne obale Jadrana i južne Ugarske te izvozu rude preko Dubrovnika, Olovo je gospodarski procvat doživjelo tijekom XIV. i XV. st. U drugoj polovici XIV. st. podignut je, na poticaj dubrovačkih predstavnika i stranih rudara (ponajviše Sasa), franjevački samostan sv. Gospe, koji je do uništenja 1687. bio jedno od glavnih sjedišta bosanskih franjevaca. Nakon smrti kralja Tvrtka I. prešlo je 1391. u posjed kneza Pavla Radenovića i njegovih potomaka Pavlovića, koji su za zaštitu grada i rudnika podignuli utvrdu Olovac. U posjedu Pavlovića Olovo je bilo sve do 1463., kada su ga osvojili Osmanlije. Tijekom osmanlijske vladavine bilo je sjedištem nahije Olovci u sastavu vilajeta Pavli (zemlja Pavlovića) Bosanskoga sandžaka. Naselje Donje Olovo razvilo se tek nakon austrougarske aneksije osmanlijske Bosne i Hercegovine (1908), a njegov je nastanak bio potaknut gradnjom pruge Zavidovići–Olovo–Han Pijesak. Za vrijeme prve Jugoslavije bilo je u sastavu Tuzlanske oblasti (1922–29) i Drinske banovine (1929–41), a za II. svjetskog rata u sastavu velike župe Usora-Soli (1941–45). God. 1953. Olovo je imalo 1065 st., a 1971. 2055 st.
