zelena kemija (održiva kemija), područje kemije koji se bavi istraživanjem, razvojem i primjenom energetski učinkovitih kemijskih procesa koji smanjuju ili u potpunosti uklanjaju uporabu i proizvodnju tvari opasnih za ljudsko zdravlje i prirodni okoliš. Isprva nazvana održivom ili čistom kemijom, razvila se 1990-ih nakon niza ozbiljnih ekoloških incidenata koje je prouzročila kemijska industrija u prethodnim desetljećima te rasta svijesti o potrebi zaštite okoliša, zbog čega se mijenjaju pristup rješavanju ekoloških problema i odnos prema iscrpljivanju prirodnih resursa, što dovodi do razvoja novih tehnologija i uporabe novih sirovina u kemijskoj industriji (→ petrokemijski proizvodi). Američki kemičari Paul Anastas (r. 1962) i John Warner (r. 1962) objavili su 1998. tzv. dvanaest načela zelene kemije, na kojima se temelji smanjenje utjecaja kemijske proizvodnje na okoliš i zdravlje ljudi te smjer razvoja tehnologija zelene kemije. Postupci zelene kemije sve materijale rabljene u kemijskoj sintezi maksimalno uključuju u konačni proizvod povećavajući tako učinkovitost kemijske reakcije i smanjujući otpad, čime se snižavaju troškovi njegova zbrinjavanja, a povećava održivost proizvodnje (atomska ekonomija). Pritom se često rabe katalizatori ili biokatalizatori koji omogućuju odvijanje kemijskih reakcija pri nižim temperaturama i/ili tlakovima smanjujući tako utrošak energije, a proizvodi sinteze čisti su spojevi bez nastajanja štetnih međuproizvoda. Povećanje energetske učinkovitosti postiže se provođenjem kemijskih procesa pri sobnoj temperaturi i normalnom tlaku kad god je to moguće, a osim uporabe katalizatora istražuje se i aktiviranje reakcija mikrovalnim zračenjem, ultrazvukom i svjetlom. U postupcima se često rabe obnovljive sirovine i materijali (→ biomasa), nastoje se rabiti ekokompatibilne kemikalije koje imaju željenu funkciju, a uz to što manju otrovnost, opasna se otapala zamjenjuju neotrovnim i obnovljivim reakcijskim medijima (voda, ionske tekućine i superkritične tekućine), nastoji se smanjiti uporaba pomoćnih sredstava, a ona koja se rabe trebaju biti sigurna (takva da je rizik od eksplozije, požara i slučajnih ispuštanja u okoliš mali), a proizvodi pripravljeni postupcima zelene kemije se nakon svršetka uporabe trebaju razgraditi u neškodljive proizvode. Kako bi se spriječilo zagađenje, zelena kemija istražuje i razvija analitičku metodologiju kojom se omogućuju praćenje i kontrola procesa u stvarnom vremenu, prije nego što nastanu opasne tvari. (→ polimerni materijali)
