tekuća vrpca, vrsta prenosila kontinuirane dobave (konvejera) za neprekidno prenošenje tereta po određenoj putanji na razmjerno male udaljenosti; također način organizacije industrijske proizvodnje serijskih proizvoda, npr. automobila, traktora, elektromotora, elektroničkih sklopova i dr. Pri takvoj se organizaciji proizvodni proces ili njegov dio (npr. montaža) dijeli na pojedine operacije ili skupinu operacija približno jednakoga trajanja. Svaku operaciju na predviđenom radnom mjestu obavlja uvježbani radnik (kadšto zamijenjen robotom ili drugim automatiziranim strojem), opremljen alatima i materijalom, a tekuća vrpca prenosi proizvod od jednoga radnog mjesta do drugoga. Njezina konstrukcija u mnogome ovisi o proizvodu i zahtjevima procesa, pa može biti od najjednostavnijega niza transportnih valjaka (kotrljača) ili beskonačne vrpce, do najsloženijih okretnih postolja. Kretanje vrpce može biti neprekidno stalnom brzinom, koja dopušta obavljanje pojedinih kraćih operacija pri gibanju proizvoda, ili isprekidano (taktno), što je najčešće kod montaže. U automatiziranim proizvodnim procesima tekuća vrpca danas je nezaobilazan dio postrojenja. Prednosti su takve proizvodnje smanjenje troškova i vremena proizvodnje, mogućnost kontrole nakon bilo koje operacije, mogućnost uključivanja automata i robota u pojedine operacije te potpune automatizacije proizvodnje. Nedostatci su zastoji cijeloga procesa proizvodnje kada dođe do nepredviđenoga prekida rada u nekom od koraka (npr. kvar na jednom od radnih strojeva), veliki troškovi početnih ulaganja, monotonija ljudskoga rada na pojedinim radnim mjestima i dr. Prvi patent za tekuću vrpcu prijavio je 1790. američki izumitelj Oliver Evans (1755–1819). Od 1870. rad na tekućoj vrpci počeo se primjenjivati u velikim klaonicama u Chicagu, a značajniju je industrijsku primjenu dobio 1913., kada ga je H. Ford uveo u svoju tvornicu automobila, što se općenito smatra prekretnicom prema suvremenoj industrijskoj proizvodnji.
