svadbeni običaji, skup običaja vezanih uz čin sklapanja braka; u širem smislu obuhvaćaju sve postupke od dogovaranja braka do tradicijskoga i/ili zakonskoga čina vjenčanja i poslijesvadbenih događanja. Poznaju ih svi narodi i kulture, a zajedničke su im simbolične i magijske radnje koje povezuju budući bračni par i štite ga od zlih utjecaja. U hrvatskoj je tradiciji svadba (pir, veselje, gosti) najpoželjniji način sklapanja braka, a svadbeni običaji vrlo su složeni i regionalno se razlikuju. Među predsvadbenim običajima najvažniji su prošnja i zaruke. Zaruke su najčešće zaseban čin, sa simboličnim sadržajem: međusobnim primanjem za ruke mladić i djevojka iskazuju odluku da zasnuju brak. Pretpostavlja se da je među Hrvatima prije prihvaćanja kršćanstva to bio glavni obred sklapanja braka. Pri zarukama djevojka prima darove, najčešće jabuku, novac i/ili prsten. Još su dva čina slične obredne važnosti i velike starine: okretanje djevojke (u smjeru kretanja Sunca) i prstenovanje djevojke; zbivaju se na zarukama ili u drugim trenutcima običajnoga kompleksa, a prstenovanje se u nekim krajevima izdvojilo kao zaseban čin. Između zaruka i svadbe katkada se održavao i ugovor, na kojem su se dvije obitelji dogovarale o darovima, čašćenju, svadbenoj proceduri i sudionicima svadbe. Neki predsvadbeni običaji ukorijenjeni su samo u nekim krajevima gdje žive Hrvati, a u drugima su nepoznati, primjerice pletenje vijenca ili više njih (simbolizira opraštanje udavače od djevojačkoga života), udavačin obilazak rodbine i skupljanje darova, te svečani prijenos udavačina ruha i opreme (češće je dio same svadbe). Među predsvadbenim je običajima i pozivanje na svadbu; pozivač je posebno opremljen muškarac koji, pozivajući svatove i goste, izgovara ustaljene govorne formule.
Glavni su sudionici svadbe svatovi s posebnim dužnostima i nazivima (svatovski dužnosnici ili časnici), a njima se pridružuju ukućani udavače i ženika, rodbina i gosti. Broj, dužnosti i nazivi svatovskih dužnosnika u različitim su krajevima vrlo različiti, ali je svagdje temelj svatovske svite činilo troje, petero ili sedmero ljudi. Na čelu je svatova ugledan muškarac, stariji od ostalih svatova i najčešće zvan stari svat. Drugi je po važnosti kum s mladenčeve strane (debeli kum, prvi kum). Uz mladenku se obvezatno nalazi d(j)ever i mlađa žena (djeveruša, posnašica, jenga). Gotovo uvijek jedan svat predvodi svatovsku povorku i zato se zove prvi, prvi(je)nac, također vojvoda, dolibaša, kapitan i dr. Često je uloga predvodnika spojena s ulogom zastavnika ili bar(i)jaktara. Poseban je svat zadužen da svatove razveseljava, pa je često i na smiješan način opremljen (čauš, čajo). Posebnost svadbene odjeće mladenaca, osobito mladenke, tumači se namjerom da štiti i odbija zle utjecaje (s pomoću šarenila, crvene boje, prekrivanjem mladenke kabanicom, zakrivanjem lica). Mladenkin vijenac ili kruna sadrže također simbolične i magijske poruke i značenja. Svadba počinje na dan koji se u određenoj sredini drži sretnim (najčešće je to srijeda, a nikada utorak i petak), okupljanjem svatova kod mladenca i njihovim polaskom po mladenku. U primorskom se području svadbena povorka kreće pješice, u nizinskim je krajevima poželjno da se vozi na kolima, a u gorskima da svatovi jašu na konjima. Povorka se zaustavlja pred zatvorenim vratima mladenkina doma, razvija se šaljiva prepirka i pogađanje između predvodnika obiju strana, dok predvodnik ukućana ne naredi da se mladenka izvede. Nerijetko tada izlazi lažna mlada, odnosno svatovima nude smiješno prerušene starije žene. Pravu mladenku izvodi brat ili drugi rođak i traži da mu pridošli za to plate (otkup mladenke). Ponegdje mladenku u trenutku preuzimanja okreću, simbolično udare, zaogrnu muškom kabanicom, a određene osobe izgovaraju tradicijske formule primopredaje. Slijedi gozba praćena svadbenim govorima, zdravicama, pjevanjem, svirkom i plesom te izvođenjem šaljivih prizora namijenjenih zabavi, ali i prikupljanju novca za kuharice i svirače; slično se ponavlja i kada se svatovi s mladenkom vrate u mladenčev dom. Darivanje je na svadbi uobičajeno i u mladenke i u mladenca, često uz pratnju osobitih govora i ceremonijala. Prije odlaska mladenka se oprašta od roditelja i prima njihov blagoslov. Svatovi zatim odlaze na vjenčanje (ako nije obavljeno prije ili slijedi nakon svadbe), a nakon njega u mladenčev dom. Odlazak svatova iz djevojčina doma u mnogim je krajevima popraćen osobito lijepim pjesmama. U nekim krajevima, posebice dinarskima, prije ulaska u mladenčevu kuću mladenka baca na krov ili preko kuće jabuku ili kolač. U običajima primanja mladenke u novi dom važnu ulogu ima svekrva, koja dočekuje mladence nekim pićem ili hranom (medom, šećerom, mlijekom, solju). Mladenka ulazi u kuću preko posebne prostirke, često nosi kruh ili kruh i vino. Kućni prag, kao sjedište predaka, prelazi na poseban način, ljubi ga ili izbjegava dotaknuti; ognjište obilazi, ljubi i dariva, potiče vatru. U kući simbolično započinje kućne poslove (npr. mete, okreće žrvanj, prede), a svatovi joj smetaju. Pri dolasku ili poslije mladenki pruže dijete (poželjno muško), koje ona stavi u krilo, poljubi i obvezatno nečim daruje. Svadba se nastavlja kod mladenca gozbom i zabavom. Skidanje mladenkina vijenca ponegdje prate osobite radnje i pjesma. Promjena oglavlja (frizure i pokrivala glave) znak je novoga, bračnoga stanja. Mladenci liježu u pratnji nekoga od svatova (npr. kum prostire postelju, sveže mladence ili ih na drugi način približi). Prvoga bračnoga jutra mlada ustaje rano, mete kuću, odlazi po vodu, dariva izvor ili zdenac te vodom polijeva svatovima ruke, a oni ju darivaju novcem. Pri završetku svadbe ili malo nakon nje slijedi posjet mladenkinih roditelja i rodbine njezinu novomu domu te posjet mladenke ili obaju mladenaca mladenkinu roditeljskomu domu. Za svadbenu su gozbu gotovo svagdje tradicijom propisani broj, vrste i redoslijed jela; posluživanje nekih jela obilježuje određeni dio svadbene procedure i može ga pratiti odgovarajuća radnja, pjesma ili govor. Gotovo je svagdje obvezatna pečenka: svinjska, ovčja ili purja. Obredno značenje ima svadbeni kruh, odn. kolač i određena vrsta kaše koja se daje mladencima. Trajanje svadbe različito je, a u povoljnim je prilikama najčešće trajala tri dana. S vremenom su se svadbeni običaji znatno promijenili, ali i suvremenu svadbu obilježava sklonost ceremonijalnomu ponašanju, a gdjekada i obnova starih običaja. (→ običaji, narodni)
