stočarstvo

stočarstvo, grana poljoprivrede koja se bavi uzgojem domaćih životinja radi ekon. koristi, ponajprije proizvodnjom hrane (mesa, mlijeka, jaja, meda i masti), kao i drugih proizvoda (vune i krzna) uz iskorištavanje sporednih proizvoda (dlake, kože, perja, nejestivih otpadaka klanja itd.). Stočarska proizvodnja započela je približno prije 10 000 god. udomaćivanjem ovce i koze. Ukupno je udomaćeno oko 30 vrsta životinja, od kojih su gospodarski najvažnije goveda, svinje, kokoši, pure i ovce. Tijekom povijesti značenje pojedinih vrsta značajno se mijenjalo. Primjer tih mijena su konji, koji su bili važni u obradbi zemlje, transportu i vođenju ratova, a danas imaju značenje samo u prehrani ljudi te u športu i rekreaciji. Zato se brojnost konja u posljednjih 70 godina stalno smanjivala.

Broj konja u Hrvatskoj od 1955. do 2006 (u tisućama)

Postoje trendovi da se neki proizvodi radi povoljnijih prirodnih uvjeta proizvode samo na određenim geogr. područjima, npr. vuna. Kako na ovci nije moguće u kratkom roku selekcijski odstraniti vunu, njezina prisutnost, posebno u vlažnijim područjima, poskupljuje proizvodnju mesa i mlijeka ovaca.

Zbog velikoga zanimanja za posjedovanjem kvalitetnih domaćih životinja, selekcija i evidencija svojstava domaćih životinja regulira se zakonima. U Hrvatskoj, prvi zakon o promicanju gospodarstva iz 1896. regulirao je korištenje vlastelinstva Božjakovine za unaprjeđenje stočarstva. Sabor je 1905. donio novi zakon kojim je bila ustanovljena rajonizacija Hrvatske i time utvrđeno koje će se pasmine uzgajati u kojem rajonu. Provedbena uredba toga zakona donijela je propise o vođenju matičnih knjiga domaćih životinja. Postavljeni su bili kriteriji selekcije i pokrenuto licenciranje rasplodnih grla. Tim su se propisom dobivale licencije za korištenje muških grla za rasplod, a sva ostala muška grla morala su se kastrirati. Procjene rasplodnih grla na osnovi podataka iz matičnoga knjigovodstva u Hrvatskoj započele su 1912. Šezdesetih god. XX. st., primjenom novih genetičkih otkrića, ponajprije postavljanjem teorije heritabilnosti, te početkom korištenja iskustava koja su stečena stvaranjem hibrida bilja, počinju se primjenjivati nove selekcijske metode. Te su promjene započele u peradarstvu, pa se sada po kokoši koja je selekcionirana za proizvodnju mesa proizvodi i do 400 kg piletine. Proizvodnja mlijeka po kravi i u najrazvijenijim zemljama još je 1960. bila dostatna za desetak stanovnika, a danas za 36 potrošača. Takvim promjenama smanjuje se broj životinja uz istodobni rast proizvodnje. Zato prikazivanje brojnosti domaćih životinja i broja životinja po hektaru poljoprivr. površina nisu više realni pokazatelji razvijenosti stočarstva neke zemlje. Bolji je pokazatelj proizvodnja stočarskih proizvoda. Glavna je značajka razvijenosti stočarstva činjenica da neka zemlja vlastitom proizvodnjom podmiruje potrebe svojega stanovništva, a viškove izvozi jer je konkurentna u cijeni i kakvoći proizvoda. Međutim, uspješne su i one zemlje koje su stvorile poznate stočarske proizvode pa uvozom sirovina takve proizvode mogu prodati na stranim tržištima. Najuspješnija je takva zemlja Italija.

Takve promjene dogodile su se ponajprije u najrazvijenijim zemljama, u kojima se stočarska proizvodnja povećava uz smanjenje broja grla stoke. Kako u razvijenim zemljama, u pravilu, stagnira broj stanovnika, a potrošnja stočarskih proizvoda već je bila dosegnula maksimum ili malo raste, te zemlje imaju velike viškove stočarskih proizvoda pa su, uz smanjenje broja životinja, od uvoznika postale njihovi izvoznici.

Novija je pojava u stočarstvu i dijeljenje na dvije grane: uzgojno-selekcijsko i uzgojno-proizvodno. Prva grana proizvodi rasplodne životinje unutar velikih kompanija ili unutar udruga velikoga broja sitnijih proizvođača. Druga od kompanija, koje obavljaju selekciju na tržištu, kupuju životinje s kojima proizvodi npr. jaja ili meso. Ta podjela još uvijek nije u potpunosti zahvatila preživače, pa se kod njih mogu očekivati velike promjene u načinu selekcije. Najveći dio uzgojno-selekcijskoga stočarstva nalazi se u razvijenim zemljama.

Veliki proizvođači u Hrvatskoj, npr. piletine, kao što je Koka iz Varaždina, ne bave se selekcijom nego kupuju rasplodni materijal koji će eventualno u jednoj generaciji umnožiti i proizvoditi piliće za tov. Agrokor je postao veliki multiplikator svinja, pa se u Belju postupcima multipliciranja proizvode svinje za proizvodnju prasadi za tov, ali i krmače i nerasti za proizvodnju odojaka i tovljenika.

U potrošnji stočarskih proizvoda, kojima se ugl. podmiruju potrebe za bjelančevinama, a gotovo u potpunosti za esencijalnim aminokiselinama, u različitim zemljama velike su razlike.

Dnevna potrošnja bjelančevina i masnoća po stanovniku u nekim zemljama i u svijetu

Proizvodnja, izvoz, uvoz i potrošnja mesa i mlijeka za prehranu stanovništva i u druge svrhe, za neke zemlje, kao prosjek od 2001. do 2003 (u tisućama tona)

Najveći je proizvođač mesa Kina s proizvodnjom od približno 68 mlrd. kg godišnje, a najveći je proizvođač mlijeka Indija s približno 88 mlrd. L godišnje. SAD proizvodi oko 39 mlrd. kg mesa i oko 76 mlrd. L mlijeka godišnje.

Proizvodnja stočarskih proizvoda u Hrvatskoj

*prirast u živom: goveda, svinja, peradi i ovaca

Stočarska proizvodnja postala je iznimno produktivna ponajprije zbog genetičkoga kreiranja životinja u velikim kompanijama koje prodaju rasplodne životinje, spermu, a sve više i embrije, diljem svijeta. Najveća je koncentracija selekcije u peradarstvu gdje se velik dio životinja proizvodi u samo 6 multinacionalnih kompanija. Takav je način selekcije prouzročio unificiranost i neprepoznatljivost proizvoda. Ima kupaca koji su spremni platiti više za proizvode proizvedene starim tehnologijama i na starim pasminama životinja, sa specifičnim gastronomskim značajkama. Potražnja za takvim proizvodima raste posebno u Europi. Njih uspješno proizvode Italija, Francuska i Španjolska, a slijede ih Austrija i Švicarska, pa i Slovenija.

U novije doba takva su nastojanja prisutna i u Hrvatskoj. Za to je nužno sačuvati vlastite autohtone pasmine, kao što su turopoljska svinja, istarsko govedo i dr., ali i vlastitu selekciju tradicionalnih pasmina kojih je selekcijska povijest poznata, kao npr. za hrvatskoga simentalca.

Nije realno očekivati da bi ta vrsta proizvodnje, zbog viših, a često i previsokih cijena, mogla u znatnijem udjelu sudjelovati u ukupnoj stočarskoj proizvodnji, ali njezin udio i broj takvih proizvoda raste.