prometni znakovi, simbolične slikovne ili tekstovne obavijesti o značajkama prometnice i njezina okoliša, smjerovima, načinima i brzinama kretanja, mjestima i pravilima zadržavanja prometala koja se ne kreću, te dr. obavijesti koje pridonose sigurnom odvijanju prometa. Iako se prometni znakovi rabe u svim prometnim granama i oblicima, njihova je važnost posebice izražena u cestovnome prometu. Cestovni prometni znakovi dijele se na znakove opasnosti, izričitih naredbi, obavijesti, obavijesti za vođenje prometa i na promjenljive prometne znakove. Obično se izrađuju u obliku tanke ploče postavljene na stupu s desne strane kolnika ili pak na konzolnoj istaci iznad njega; površina im je refleksijska, a to vozačima omogućuje njihovo pravodobno uočavanje noću. U najnovije doba sve se više primjenjuju i prometni znakovi sa svjetlećim diodama raspoređenima prema obliku prikaza. Takvi znakovi mogu imati i promjenljiv sadržaj, ekonomični su, trajni i dobro uočljivi. Nerijetko se koriste na autocestama, poglavito u sklopu sustava automatskog upravljanja prometom, u kojem se na osnovi podataka o meteorološkim prilikama i stanju kolnika, te količini, brzini i vrsti vozila, prilagođava obavijest što ju ti znakovi prikazuju, a time se postiže željeni prometni protok.
Označivanjem putova kamenjem, granjem i sl., čovjek je i u najranije doba olakšavao orijentiranje i kretanje u prostoru. Rimljani su uz svoje ceste postavljali putokaze i kamene miljokaze, koji su označivali udaljenost od Rima. U srednjem vijeku postavljene oznake nerijetko su bile nepouzdane; uvođenjem cestarina u Europi u XVIII. st., porasla je važnost putokaza i miljokaza koji su služili za obračun cestarina. Sredinom XIX. st. zbog sve veće uporabe bicikala, na cestama su bila označavana opasna mjesta (zavoji, uzdužni nagibi, loš kolnik), a potom, radi neometana kretanja pješaka i jahača, na pojedinim bi se mjestima označavala i zabrana vožnje biciklima. S razvojem automobilskoga prometa početkom XX. st. prometno znakovlje na cestama i ulicama postalo je nužno. U Velikoj Britaniji uvedeni su 1903. zakonski standardizirani prometni znakovi na razini naselja (crveni trokut za opasnost, crveni krug za zabranu prometa i bijeli kružni vijenac za ograničenje brzine). Mnogi su automobilistički klubovi u nizu zemalja uz ceste postavljali svoje znakove upozorenja te putokaze. Ubrzo je u Europi shvaćena potreba standardizacije znakovlja, pa su 1909. bila dogovorena prva četiri prometna znaka (raskrižje, zavoj, grbav kolnik, križanje ceste i željezničke pruge u razini). Ti su znakovi bili simbolički, čime su izbjegnuti problemi višejezičnosti. Standardiziranost znakovlja u svjetskim razmjerima do danas se povećavala, ali još uvijek ima razlika, čak i među europskim zemljama.
