prirodno pravo (latinski ius naturale), višeznačan pojam koji označava: a) neotuđivo pravo svakog čovjeka kao ljudskog bića, koje se stječe činom rođenja; b) više pravo koje je osnova pozitivnoga prava i služi mu kao mjerilo; c) tradicionalne i moderne teorije o vezama između kozmičkoga poretka, moralnosti i prava; d) naučavanje da pravo koje stvara čovjek nije istinsko pravo, već se pravo nalazi negdje drugdje, a ne u pozitivnom pravu, koje je aksiološki inferiorno prirodnomu pravu. Eur. tradicija u prirodnom pravu vidi vrlinu, pravednost, Boga i razum. Ideje o prirodnom pravu razvijale su se u klasičnoj i modernoj pravnoj i polit. misli.
Antika i srednji vijek. Aristotel je razvio nauk o prirodnom pravu iz analize racionalnih načela do kojih je došao nakon proučavanja polit. zajednica i njihovih zakona. Čovjek gradi vezu s prirodom na dualističkoj osnovi: podređen je prirodi, ali je i njezin gospodar. Prema Aristotelu postoje dvije vrste zakona: posebni (partikularni) i opći (univerzalni). Posebne zakone prihvaća i primjenjuje svaka zajednica za svoje pripadnike, bilo u pisanom ili u nepisanom obliku. Opći, prirodni zakon obvezuje sve ljude, čak i one koji nisu u vezi ili zajednici. Opći se zakon ne mijenja, mijenjaju se samo pisani zakoni.
Prema M. T. Ciceronu, prirodno pravo istinsko je pravo, ispravni razum koji je u sporazumu s prirodom; svugdje je primjenljivo, nepromjenljivo je i vječno. Nemoguće ga je ukinuti u potpunosti, a od njegovih obveza ne može osloboditi nikakav senat ili narod. Ono je najviši um usađen u prirodu, nalaže što trebamo učiniti i zabranjuje suprotno. Takav um, kada je čvrsto usađen i do kraja razvijen u misli, jest pravo. Izvor pravde nalazi se u najvišem pravu, koje postoji prije svakoga pisanog prava. Naivno je vjerovati da je pravedno sve što se nalazi u običajima ili zakonima ljudi. Razlika između dobrih i loših zakona sagledava se s obzirom na njihov odnos prema standardu prirode.
U doba razvoja kršćanstva crkv. mislioci (sv. Ambrozije, sv. Augustin) povezali su prirodno pravo s naučavanjem prvoga grijeha, nakon čega su institucijama grijeha postali polit. društvo i država. Od XII. st. politička i pravna misao dijelom je napustila takvo stajalište pa se polit. društvo i država od tada smatraju koliko institucijama grijeha toliko i ostvarenjima moralne svrhe i instrumentima pravednosti i vrline. Daljnjim širenjem kršć. vjere i kršćanstva, kao najviše legalne vrjednote, crkveni su pisci započeli zamjenjivati razum iz ranijega poimanja prirodnoga prava kršć. vjerom kao najvišim svemirskim zakonom. Nakon Decretum Gratiani (XII. st.), prirodno pravo postaje dio božanskoga prava (lex divina). Od svih teorija prirodnoga prava koje u njem vide božansko pravo, najpoznatije je kršćansko teološko prirodno pravo kako ga je uobličio sv. Toma Akvinski. On je pitanje biti prava izrazio kroz 4 pretpostavke: je li pravo nešto što pripada razumu; je li pravo uvijek usmjereno prema zajedničkomu dobru; je li razum svakoga čovjeka podoban za stvaranje prava; je li promulgacija bitna za pravo. U hijerarhijskoj shemi prava najvišu poziciju zauzima vječno i božansko pravo, jer božji razum upravlja svekolikim svemirom. Načela vječnoga prava otkrivaju se u prirodnom pravu iz kojega se izvode svi ljudski zakoni.
Moderna misao. U modernoj polit. teoriji ideju prirodnoga prava kao prava svakoga čovjeka na slobodu i jednakost razvijali su teoretičari društv. ugovora (Th. Hobbes, J. Locke, J.-J. Rousseau i dr.). Smatrali su da čovjek zbog toga što ne može zaštititi svoja neotuđiva prava treba pristati na njihov prijenos suverenu. Tim činom stvara se poredak pozitivnoga prava, sankcioniranoga državom, koja potom štiti prava svakoga čovjeka kao građanina.
Suvremene teorije smatraju da je prirodno pravo objektivna danost, vrjednota, moral, deontologija, etička jurisprudencija. François Gény prirodno pravo promatra u okvirima društvenoga, koje omogućuje materijal za pravno djelovanje. U sukobu između prirodnog i pozitivnoga prava, pravnik je vezan pozitivnim pravom, ali Gény opravdava neposlušnost u ekstremnim slučajevima, kada je zakon suprotan razboritosti i kada teži očiglednoj nepravdi. Alessandro Passerin d’Entrèves dokazuje da svaki zakon ima dva lica: element autoriteta (certum) i element istine (verum). Zakon je faktična propozicija o vlasti i stajalište o vrjednotama. Philip Selznick zastupa mišljenje da je cilj filozofije prirodnoga prava utemeljenje prava na razumu, pa znanstv. potraga za pravim ciljevima i vrjednotama ujedno čini i put prema znanosti prirodnoga prava. M. Mead definira prirodno pravo s antropološkoga stajališta, kao niz pravila ponašanja koja su se razvila iz posebnog etičkoga kapaciteta čovjeka koji se manifestirao u svim poznatim društvima. Morris Raphael Cohen tvrdi da su načela prirodnoga prava skup ili sustav propozicija, zato se njihova izvjesnost, opravdanost, univerzalnost i koherentnost mogu provjeriti. Lon Fuller pravo tumači kao kolaborativnu, svrhovitu djelatnost u kojoj se miješaju činjenice i vrijednosti. Pravo ima unutarnju moralnost, koja se deducira iz naravi pravnoga sustava. U razvoju suvremene teorije prirodnoga prava ključne su ideje H. L. A. Harta, koji je podjelu između pravnoga pozitivizma i prirodnopravne teorije locirao u konceptualnoj podjeli prava i morala, po kojoj je pitanje je li nešto »pravo« (bilo pravilo ili sustav) konceptualno odvojeno od njegove moralne vrijednosti. Ronald Dworkin, naprotiv, dokazuje da se konceptualno ne može odvajati pravo od morala, pravo se ne može dijeliti od onoga što bi trebalo biti.
Svako je stajalište o prirodnom pravu, bilo ono dio klasične tradicije ili suvremenih pravnih ideja, podložno mnogobrojnim bitnim kritikama. Pouke prirodnoga prava previše su općenite i neodređene te ne osvjetljavaju u zadovoljavajućoj mjeri složenost potreba, interesa i konflikata.
