pragmatička sankcija (latinski pragmatica sanctio), u rimskom postklasičnom pravu, propis koji je izdavao vladar o nekom državnom pitanju velike važnosti i trajnoga značenja. Naziv za akt takve vrste prihvatili su neki srednjovjekovni i novovjekovni vladari, posebice Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti.
Pragmatička sankcija iz 1712., naziv uvriježen za zakonski članak 7 Hrvatskoga sabora od 9. III. 1712., kojim se prihvaća da nakon izumrća muških potomaka vladarsko pravo dinastije Habsburg može prijeći na žensku osobu, pod uvjetom da ona vlada i Austrijom, Štajerskom, Koruškom i Kranjskom (s kojim se zemljama Hrvatska od XVI. st. vojno i politički povezivala radi obrane od Osmanlija) i da stoluje u Beču. Inicijator te odluke bio je banski namjesnik, zagrebački biskup Emerik Esterházy. Njome je hrvatsko plemstvo, omogućivši da Karla III. (VI.) naslijedi kći Marija Terezija, podržalo dinastičke interese te ojačalo svoj položaj nasuprot ugarskomu plemstvu. Za uzvrat je Sabor od vladara tražio, i dobio, »povelju sigurnosti«, kojom se potvrđuju sva prava i povlastice Kraljevine Hrvatske; tim je aktom vladar podupro rješenje Pragmatičke sankcije, premda ju nije i formalno potvrdio, zbog čega nije stupila na snagu. Karlo III. (VI.) je 1713. donio Pragmatičku sankciju kojom se potvrđuju odredbe o nedjeljivosti nasljednih habsburških zemalja te o dinastičkom nasljeđivanju po načelu prvorodstva s podrednim ženskim nasljednim pravom. Takvo su rješenje prihvatila staleška tijela pojedinih zemalja Monarhije, pa tako i Ugarski sabor kao zakonske članke 1 i 2 iz 1722 (sankcionirani 1723). Budući da su u radu toga sabora sudjelovali te članak prihvatili i hrvatski nunciji, on je zamijenio prijašnju odluku Hrvatskoga sabora, pa je temeljem toga akta Marija Terezija postala 1740. hrvatskom (i ugarskom) vladaricom. Povijesna se važnost Pragmatičke sankcije ogleda u tome što su hrvatski staleži i redovi okupljeni u Saboru 1712. samostalno donijeli odluku o tome važnom državnopravnom pitanju, što je bilo potvrda državnosti Kraljevine Hrvatske. Zbog toga se Pragmatička sankcija iz 1712. smatra jednim od ključnih dokaza hrvatskoga državnoga kontinuiteta i tradicije, pa je isticana kao element hrvatskog državnog prava u programatskim tekstovima (poglavito pravaškog usmjerenja), ali i u najvažnijim aktima hrvatskih institucija vlasti od sredine XIX. st. sve do izvorišnih osnova Ustava RH iz 1990.
