pejzaž (francuski paysage: krajolik, krajobraz).
1. U geografiji, dio krajolika koji se po određenim značajkama kao cjelina razlikuje od ostaloga krajolika, odnosno njegovih dijelova. Prirodni pejzaž krajolik je u kojem čovjek nije učinio nikakav bitan zahvat. Kada čovjek pretvara određeni krajolik u naseljeno, prometno ili gospodarsko područje, i time bitno mijenja njegov izgled, nastaje kulturni pejzaž.
2. U likovnim umjetnostima, slika, grafika ili reljef koji prikazuje krajolik. Pejzaž kao samostalna likovna tema nije postojao u svim razvojnim razdobljima slikarstva. U antičko se doba pojavio u aleksandrijskome krugu, a pod njegovim utjecajem i u rimskome zidnome slikarstvu, u kojem su iluzionistički pejzaži fantastična sadržaja zauzimali plohe stijena (Odisej u zemlji Lestrigonaca, freska s Eskvilina u Rimu). U srednjem je vijeku pejzaž nestao iz slikarstva, a pojavljivao se samo povremeno kao primitivna karakterizacija okruženja u koje su bile smještene figuralne kompozicije. U Kini i Japanu u VI–VII. stoljeću razvijao se pejzaž ugođaja, koji je stoljećima ostao prevladavajuća tema i koji je dao najvrjednija ostvarenja kineskog i japanskog slikarstva. U Europi se pejzažno slikarstvo pojavilo ponovno tek potkraj srednjega vijeka, najprije u francusko-flamanskom minijaturnom slikarstvu braće Limburg (Brevijar vojvode od Berryja, između 1413. i 1416), a odatle se proširilo i na slikarstvo na drvenoj ploči i poslije na platnu. Važnu je ulogu u tome imao opus braće van Eyck (Gentski oltar). Pejzažne studije A. Dürera u akvarelu prvi su put donijele krajolik bez figuralne štafaže, a prva takva uljena slika potječe približno iz 1532 (A. Altdorfer, Pejzaž uz Dunav kod Regensburga). Od XVII. stoljeća čisti pejzaž, na kojem su figure ljudi ili životinja svedene na sporedni element, postaje jednom od najvažnijih tema europskoga slikarstva, podjednako u slikarstvu i grafici, počevši od starih Nizozemaca (J. I. van Ruisdael, M. Hobbema), preko romantike (W. Turner, C. D. Friedrich, K. Blechen), realizma (J. Constable, Th. Rousseau, G. Courbet) i impresionizma (C. Monet, A. Sisley, C. Pissaro) do postimpresionizma, fovizma, ekspresionizma, nove stvarnosti (P. Cézanne, Van Gogh, E. L. Kirchner, O. Kokoschka, P. Picasso, M. Vlaminck i dr.) i land-arta (R. Smithson, J. Dibbets).
Početkom XVII. stoljeća razvio se u krugu rimskih baroknih slikara (A. Carracci, P. Bril, A. Elsheimer) tzv. idealni pejzaž, koji nije bio slikan prema prirodi, nego slobodno komponiran i sastavljen od odabranih elemenata različitih krajolika. Kada pejzaž sadrži štafaže figura iz antičke mitologije i kada je okvir za određena patetična zbivanja, riječ je o herojskome pejzažu (glavni predstavnici N. Poussin i C. Lorrain u XVII. stoljeća, A. Böcklin u XIX. stoljeću). Na nizozemsko naslijeđe pejzažnoga slikarstva i na J. Constablea nastavlja se izravno (oko 1830) intimni pejzaž francuske Barbizonske škole, koja u svojim krajolicima daje jednostavne intimne izreske iz prirode, pune ugođaja (C. Corot). No i majstori Barbizonske škole slikali su u prirodi samo pejzažne studije, prema kojima su naknadno izrađivali pejzaže u atelijeru. Prvi krajolici slikani zaista u prirodi pojavili su se tek u impresionizmu (C. Monet).
Među najstarije samostalne krajolike u hrvatskom slikarstvu ubrajaju se pejzaži T. Kokolje iz XVII. stoljeća u Zmajevićevoj palači, tzv. Biskupiji, u Perastu i pejzaž I. Rangera iz XVIII. stoljeća u crkvi sv. Ivana na Gorici blizu Lepoglave. Pojačano zanimanje za pejzažno slikarstvo pojavilo se u XIX. stoljeću (H. Hötzendorf, Dragutin Stark, I. Zasche, anonimni slikar vukovarskih krajolika, te A. Waldinger, F. Quiquerez i N. Mašić). Vatromet boja u slikanje krajolika unio je C. M. Medović, a stišanu paletu u akvarelima Slava Raškaj. U svim slikarskim i grafičkim tehnikama ostvarili su veličanstven opus slikari V. Becić, M. Krušlin, Lj. Babić, Z. Šulentić, Lj. Šestić, K. Hegedušić, A. Motika, O. Postružnik, E. Murtić, F. Šimunović i O. Gliha, te mnogobrojni hrvatski naivni slikari (I. Rabuzin, I. Lacković Croata, I. Generalić i dr.).
