pečat (staroslavenski pečatь) (štambilj, žig).
1. Naprava s urezanim reljefnim znakom i nazivom pravne osobe koja njime pečati svoje isprave kao dokaz njihove vjerodostojnosti; znak koji nastaje pritiskanjem pečata (matrice) na prirodni vosak ili neku drugu tvar, ili izravno na dokument s pomoću matrice i patrice (suhi pečat). Pečat se upotrebljava od najstarijih vremena kako bi se potvrdila vjerodostojnost neke isprave, povelje i sl. U srednjem je vijeku, zbog ograničene pismenosti, često služio umjesto osobnoga potpisa. Poslije se rabio i za čuvanje tajnosti sadržaja određenih dokumenata, pisama i pošiljaka. Najstariji poznati pečati pojavili su se u Mezopotamiji i u dolini Inda (III. tisućljeće pr. Kr.). Raširena uporaba pečata u starome vijeku bila je poznata u Asiriji, Babilonu (prema Herodotu, ondje je gotovo svaki stanovnik imao svoj pečat) i Egiptu (pečatni skarabeji). Otisak se često izvodio s pomoću pečatnih cilindara (dugih približno 1 do 6 cm), s ugraviranim kultnim prizorima ili natpisima. Grci, Etruščani i Rimljani pečatili su većinom graviranim gemama; Rimljani su geme obično umetali u prsten (prsten pečatnjak). Takav način pečaćenja očuvao se do danas. U sr. vijeku pečat se stavljao uz vladarov potpis. Bizantski carevi i carigradski patrijarsi služili su se dvostranim metalnim (zlatnim, srebrnim, olovnim) pečatima, a pape redovito samo olovnima (→ bula). Od X. st. pečatom su se služili i viši kler, knezovi, kaptoli kao vjerodostojna mjesta (loca credibilia), gradske uprave, sveučilišta, plemstvo, građani i dr. Metalne su pečate otiskivali i na vrpce i pergamentne trâke koji su visjeli na ispravi; takvi su se pečati često, radi zaštite, stavljali u drvene ili limene kapsule. Državni pečat nekada je čuvao viši drž. činovnik – čuvar pečata (lat. sigilli custos). Titulu čuvara državnoga pečata nosi i danas u Francuskoj i Italiji ministar pravde, a u Velikoj Britaniji čuvar je državnoga pečata lord kancelar (Lord High Chancellor). – U srednjem vijeku pečat je postao sredstvo kojim se potvrđivala vjerodostojnost određenoga pravnoga čina u dokumentu. Kada pravnoga čina nema, pečat se zove signetum. U osnovi se pečat sastoji od pečatnoga lika i legende (u početku na latinskom u formi kapitale, uncijale ili gotice, a potom i na drugim jezicima). Pečat je važan dio svake isprave, i to kao njezino vanjsko obilježje. Postoji nekoliko tipova pečata: vladarski, konjanički, pješački, heraldički, hagiografski, monumentalni i natpisni. Pečati mogu biti različitih dimenzija, od 3 do 15 cm, a boja im je crvena, zelena ili smeđa. Prema obliku, a ovisno o materijalu, pečati se ugl. dijele na okrugle, ovalne, duguljaste (gotičke) ili imaju oblik štita ili ostalih geometrijskih likova. Takvih su oblika voštani pečati (ovisno o načinu pečaćenja kao sigillum pendens, sigillum impressum ili sigillum innexum), a metalni su ugl. okrugli (sigillum pendens). Zbog svoje važnosti tijekom povijesti pečati su bili često krivotvoreni. Kao pomoćna pov. znanost pečate proučava sigilografija ili sfragistika (pečatoslovlje), koja se smatra granom diplomatike.
2. Salamunov pečat sinonimni je naziv za Davidovu zvijezdu i heksagram.
