parnični postupak, građanski sudski postupak po pravilima kojega se rješavaju sporovi u tzv. građanskopravnim stvarima, odn. u kojem se pruža zaštita ugroženim ili povrijeđenim subjektivnim građ. pravima. Sudovi, po pravilima parničnoga postupka, raspravljaju i odlučuju u sporovima o osnovnim pravima i obvezama čovjeka i građanina, o osobnim i obiteljskim odnosima građana te u radnim, trgovačkim, imovinskim i drugim građanskopravnim sporovima, osim ako zakonom nije za neke od tih sporova iznimno određeno da ih sud rješava po pravilima kojega drugoga postupka. Parnični postupak redoviti je put pravne zaštite u građanskopravnim stvarima.
Općinski sudovi kao niži prvostupanjski sudovi opće nadležnosti u parničnome postupku stvarno su nadležni u svim stvarima za koje posebnim propisom nije određeno drugačije. Trg. sudovi kao specijalizirani sudovi stvarno su nadležni samo u onim sporovima koji su izrijekom stavljeni u njihovu nadležnost. Iznimno, za pojedine vrste sporova za suđenje u prvome sudu stvarno je nadležan županijski sud. Osim suda, temeljni su subjekti u parničnom postupku stranke u dvije procesne uloge: tužitelj (actor) i tuženik (reus). Tužitelj je osoba koja u svoje ime, odn. u čije se ime zahtijeva od suda da pruži zaštitu određenoga sadržaja pravima za koja se tvrdi da su ugrožena ili da su povrijeđena. Tuženik je osoba protiv koje se upućuje zahtjev za pružanje pravne zaštite zasnovan na tvrdnji da je ugrozila ili povrijedila određena prava.
Parnični postupak pokreće se tužbom. Iznimno, brakorazvodni parnični postupak može se pokrenuti i sporazumnim zahtjevom obiju stranaka. S obzirom na vrstu pravne zaštite koja se zahtijeva od suda, tužba može biti deklaratorne, kondemnatorne ili konstitutivne naravi. Deklaratornom tužbom zahtijeva se utvrđenje postojanja, odn. nepostojanja kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odn. neistinitost (zapravo autentičnost) kakve isprave. Kondemnatornom tužbom od suda se zahtijeva da tuženiku naloži neko činjenje, trpljenje ili propuštanje. Konstitutivnom tužbom zahtijeva se preinaka sadržaja određenoga pravnog odnosa ili njegovo ukidanje ili poništaj.
Parnični postupak pred prvostupanjskim sudom sastoji se od tri stadija: stadija pripremanja gl. rasprave, stadija gl. rasprave i stadija donošenja konačne odluke. Stadij pripremanja gl. rasprave čine četiri odvojena podstadija, što slijede jedan za drugim: prethodno ispitivanje tužbe, dostava tužbe tuženiku na odgovor, pripremno ročište, zakazivanje gl. rasprave. Nije nužno da svaki parnični postupak prođe kroz sve te podstadije. U stadiju pripremanja gl. rasprave zadaća je suda: da utvrdi postoje li procesne pretpostavke za meritorno raspravljanje i odlučivanje; da odluči o svim drugim procesnim pitanjima koja se pojave u tom stadiju; da pripremi (uz suradnju stranaka) relevantni procesni materijal koji je potreban za uspješno provođenje gl. rasprave te da pokuša navesti stranke da okončaju parnični postupak svojim dispozicijama. Stadij gl. rasprave jest ključni, središnji stadij parničnoga postupka, u kojem se na jednom ili više ročišta, koja se provode po načelima usmenosti, javnosti, neposrednosti i kontradiktornosti, prikuplja i ispituje procesni materijal i raspravlja o osnovanosti zahtjeva koje su stranke istaknule tijekom postupka. Stadij donošenja konačne odluke nastupa nakon zaključenja gl. rasprave, a sastoji se od vijećanja i glasovanja o dopustivosti parnice te o osnovanosti zahtjeva stranaka, zatim izradbe odluke te njezine dostave. Parnični postupak u pravilu se okončava sudskom odlukom (presudom ili rješenjem), ali i nekim dispozitivnim radnjama stranaka, kao npr. povlačenjem tužbe, sudskom nagodbom.
Parnični postupak karakteriziraju načelo ustavnosti i zakonitosti, načelo dispozicije s ograničenim načelom oficioznosti, načelo pravnog interesa i ekonomičnosti, načelo saslušanja stranaka, načelo traženja istine, načela usmenosti, javnosti i neposrednosti, načelo kontradiktornosti, odn. raspravno načelo s određenim elementima istražnosti, načelo koncentracije postupka i jedinstva gl. rasprave, načelo savjesnoga korištenja procesnih ovlasti te načelo pružanja pomoći neukoj stranci. U skladu s Ustavom RH (čl. 29) te Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 6, st. 1) svatko ima pravo da o njegovim građ. pravima i obvezama odluči zakonom ustanovljeni, neovisni i nepristrani sud, i to pravično, u pravilu javno, te u razumnome roku.
Pravnim lijekovima ovlašteni podnositelj može zahtijevati preispitivanje te ukidanje ili preinačenje sudske odluke koju smatra nezakonitom i/ili nepravilnom. Svrha je pravnih lijekova omogućiti pravilno i zakonito suđenje u pojedinačnom slučaju, ali i osigurati jedinstvo u primjeni prava te s tim u vezi i ravnopravnost pravnih subjekata. Pravni su lijekovi u parničnom postupku: žalba protiv presude, žalba protiv rješenja, prigovor protiv platnoga naloga, revizija protiv presude, revizija protiv rješenja, prijedlog za ponavljanje postupka, prijedlog za izmjenu pravomoćnoga pojedinačnoga akta donesenoga na temelju ukinutoga zakona ili drugoga ukinutoga ili poništenoga propisa, zahtjev za izmjenu odluke kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnim Protokolima uz tu Konvenciju koje je RH ratificirala, kada Europski sud za ljudska prava utvrdi povrjedu u dotičnoj odluci. Značenje specifičnoga pravnog lijeka ima i ustavna tužba, te tužba za poništaj odluke izabranoga (arbitražnoga) suda.
Osim općega (redovnoga) parničnoga postupka, postoje i posebni parnični postupci, primjerice u parnicama iz radnih odnosa, u parnicama zbog smetanja posjeda, postupak za izdavanje platnoga naloga, postupak u sporovima male vrijednosti, postupak pred trg. sudovima, arbitražni postupak, postupak u bračnim sporovima, postupak u paternitetskim i maternitetskim sporovima itd. Posebni parnični postupci u svojoj osnovnoj strukturi bitno se ne razlikuju od općega (redovnoga) parničnoga postupka.
