nova glazba, termin koji je, s obzirom na pluralizam glazbe XX. st., najprikladnije povezati s glazbenom tradicijom koja svoja ishodišta ima u ekspresionističkom ukidanju tonaliteta oko 1910. U prvoj polovici XX. st. teorijske rasprave o predstavnicima i estetičkim strujama koje bi ušle u korpus nove glazbe polariziraju se, s jedne strane, oko A. Schönberga, a s druge oko I. Stravinskog i P. Hindemitha. Premda se općenito slažu da se nova glazba kao antiteza staromu mora suprotstaviti romantici, zagovornici jedne struje (npr. H. Mersmann i dr.) vide neoklasicizam, neobarok i tzv. novu stvarnost (njem. Neue Sachlichkeit; I. Stravinski, franc. skupina Les Six, P. Hindemith i dr.) kao sastavnice nove glazbe, dok drugi (Th. W. Adorno) vide u novoj glazbi isključivo Schönberga i njegov krug (A. Berg, A. von Webern). Riječ je zapravo o različitim odnosima prema glazbenom materijalu. Neoklasicizam, neobarok i nova stvarnost uglavnom ne odustaju od tradicionalnih forma i tonalnosti, već ih eventualno proširuju (bitonalnost, politonalnost). Schönberg i njegov krug uveli su kao novinu negiranje tonaliteta i pristajanje na atonalnost kao novo stanje glazbenog materijala. Emancipacija disonance dovela je do radikalnoga pomaka u shvaćanju glazbenosti. Atonalnost je glazbi nametnula problem organizacije glazbenih materijala i artikulacije forme. Javili su se pokušaji da se po uzoru na tonalitet pronađu novi sustavi redukcije kromatskih i mikrointervalskih cjelina (A. Hába). Glazbena forma u novoj glazbi moguća je jedino kao individualna i neponovljiva, a specifičnost je nove glazbe i otvaranje forme (aleatorika, nedeterminacija), što je dovelo do emancipacije notnoga zapisa, posebice u grafizmima metaglazbenih fenomena. U novoj glazbi emancipira se i boja kao jedan od glazbenog parametara, vrlo često nekonvencionalnom obradbom tradicionalnoga ili konstruiranjem novoga instrumentarija. Novu glazbu je, dakle, najuputnije razumijevati u okviru tradicije koja započinje od prvih Schönbergovih atonalnih skladbi (III. stavak Tri komada za klavir, op. 11, iz 1909) i skladbi skladanih dvanaesttonskom tehnikom (prva od njih je Suita, op. 25, iz 1922) preko Webernova kasnoga opusa, iskustava serijalizma i aleatorike (P. Boulez, Structures; K. Stockhausen, Klavierstück XI), nedeterminacije (J. Cage), elektroničke (H. Eimert) i konkretne glazbe (P. Schaeffer) sve do tzv. metaglazbenih fenomena (improvizacija, instrumentalni teatar, akcijska glazba, privatna glazba, minimalna glazba i dr.). Afirmaciji njezine tradicije u drugoj polovici XX. st. pridonijeli su Međunarodni ljetni tečajevi za novu glazbu u Darmstadtu. Novu glazbu ne bi trebalo poistovjećivati s nepreciznim pojmovima avangardne ili moderne glazbe, premda se u nekim drugim jezicima ti nazivi rabe kao istoznačnice.
