nō (jap.: vještina), klasično japansko kazalište, koje se razvilo na prijelazu iz XIV. u XV. st. (razdoblje Ashikaga/Muromachi). Za konačno oblikovanje kazališta nō, kojemu su prethodili mnogobrojni popularni zabavljački oblici (dengaku, sangaku, sarugaku, narativna pjesma kuse, ritmički ples mai, sveti šintoistički ples kagura, budistički ples ennen-nō i dr.), najzaslužniji su bili Kannami Kiyotsugu (1333–84) i njegov sin Zeami (1363–1443); značajan je potonji autor Komparu Zenchiku (1405–68). Nō je totalno kazalište, uključuje glumu, ples, pjevanje, glazbu; predstavu izvode glavni lik (uloga) shite, sporedni lik waki, zbor od 8 do 10 članova i orkestar sastavljen od 2 do 3 bubnja i flaute. Izvođači su isključivo muškarci. Izvedbeni je prostor strogo kodificiran, glavni lik nosi masku. Estetska je svrha izvedbe postizanje yūgena, doživljaja eterične i duboke sugestivne ljepote. Izvori radnje lirskih drama nōa, kojih se tekstovi sastoje od proze i stihova, pjesničke su zbirke Manyōshū (VIII. st.), Kokinshū (poč. X. st.), romani Genji monogatari (XI. st.), Heike monogatari (XIII. st.) i druga djela. Naslovi su nekih od najpopularnijih komada Atsumori, Dama Aoi, Izutsu, Matsukaze. Tradicionalni program sastoji se od izvedbe nekoliko komada, između kojih se izvode komični interludiji (kyōgen). Repertoar sadrži oko 250 djela, od kojih se danas izvodi malen broj najpopularnijih. Današnjoj japanskoj publici nō je stran, nerazumljiv, budući da je jezik tekstova starojapanski, pa se za razumijevanje radnje koriste popratnim programima sa sadržajima i prijevodima tekstova. Estetika kazališta nō utjecala je na neke zapadne pisce, W. B. Yeatsa, E. Pounda, P. Claudela i druge. Današnje turneje kazališta nō podređene su ukusu zapadne publike, glume i žene, što je nespojivo s tradicionalnom izvedbom. Prava izvedba može se vidjeti samo na izvornoj pozornici u samo nekoliko tradicionalnih kazališta nō u Japanu.
