mongolski jezici, jezična porodica koja obuhvaća desetak jezika koji se govore u Mongoliji, Sibiru, Kini i u izdvojenim enklavama u drugim dijelovima Azije. Prema mnogim lingvistima, mongolski jezici zajedno s turkijskima i tungusko-mandžurskima tvore tzv. altajsku jezičnu porodicu. Mongolski jezici dijele se na dvije grane. Zapadnomongolska je grana predstavljena gotovo izumrlim mogolskim ili mogulskim jezikom, koji se govori u Afganistanu, dok se u istočnomongolsku granu svrstavaju dagurski (u Xinjiangu u Kini), jezik tu (u Qinghaiju u Kini), burjatski (u Sibiru), ojratsko-kalmički (u Kalmikiji, republici Ruske Federacije), halha-mongolski, službeni jezik Republike Mongolije i jedini mongolski jezik s više od milijun govornika, i drugi, manji jezici. Ukupno mongolskim jezicima govori nešto više od 3 milijuna ljudi. Svi su mongolski jezici (donekle s iznimkom mogolskoga) razmjerno bliski i mogu se smatrati potomcima pramongolskoga, koji se govorio neposredno prije velike ekspanzije Mongola u XIII. st. Mongolski jezici tipološki su slični turkijskima, tungusko-mandžurskima i uralskima: imaju sufikse, poslijeloge umjesto prijedloga, aglutinativnu strukturu, samoglasničku harmoniju, padeže, kategoriju posvojnosti na imenicama, itd. Poredak je sintaktičkih kategorija S(ubjekt) O(bjekt) V (glagol). Tipična je za većinu mongolskih jezika odsutnost kategorije lica na glagolu: isti glagolski oblik znači »hodam, hodaš, hoda« itd., a pravo se značenje razaznaje iz konteksta.
