konj, domaći (Equus caballus), udomaćena (pripitomljena) vrsta divljega konja. Tek se u novije doba (1998., 1999) spoznalo doba i mjesto pojave prvih udomaćenih konja. Arheološka nalazišta u Ukrajini pokazuju da je udomaćivanje uznapredovalo oko 4200. pr. Kr., oko 3500. pr. Kr. konj se počeo koristiti za jahanje, a u bojnim kolima oko 1900. pr. Kr. U srednjoj i zapadnoj Europi, kao i u Grčkoj, konj se u znatnoj mjeri počeo koristiti početkom brončanoga doba, u Hrvatskoj je to doba kraja vučedolske i početka vinkovačke kulture (oko 2200. pr. Kr.).
Udomaćene podvrste i pasmine u hipološkoj se praksi danas svrstavaju u dvije skupine: okcidentalnu ili hladnokrvnu skupinu – teški, snažni, široki, flegmatični, težački, zaprežni konji, i u orijentalnu ili toplokrvnu – laki, živahni, nervozni, brzi, trkaći i jahaći konji plemenita izgleda. Punokrvnjaci (punokrvni konji) su smišljeno uzgojeni konji s prilično ustaljenom genetičkom osnovicom pojedinih pastušnih linija i rodova kobila (npr. engleski punokrvnjak Thoroughbred horse). U hladnokrvnu pasminsku skupinu ubrajaju se: španjolski, belgijski i norički konj, engleski (Shire, Suffolk, Clydesdale) i francuski konji (bulonjski, bretonski); u toplokrvne idu: arapski, engleski, bosanski brdski ili balkanski konj, nonijus, gidran te naši lipicanci koji se u nas uzgajaju od 1580. – U Hrvatskoj se uzgajaju uglavnom pasmine: nonijus, lipicanac, arapski polukrvni i engleski polukrvni. Konji tih pasmina služe za vuču, jahanje, a engleski punokrvni, arapski punokrvni i američki kasač služe uglavnom za jahanje i konjičke športove. Od hladnokrvnih konja u nas se uzgajaju belgijanac (belgijski konj) i norički konj za vuču velikih tereta. U nizinskim krajevima Hrvatske uzgaja se posavski konj (posavac), koji služi uglavnom za vuču.
Mehanizacijom poljoprivrede i transporta sve se više smanjuje upotreba i uzgoj konja u industrijski razvijenim zemljama, a u siromašnim zemljama Azije, Afrike i Južne Amerike konj je i danas važna radna životinja.
Među domaćim životinjama koje su vezane uz povijest ljudske civilizacije konj zauzima istaknuto mjesto. Prapovijesni lovac, koji je konja najprije lovio kao divlju životinju i već ga u paleolitiku prikazivao u dojmljivim pećinskim slikarijama (Altamira), pripitomio ga je u neolitiku radi mesa i mlijeka. Kosti udomaćenih konja pronađene su u naseljima kultura koje pripadaju u IV. tisućljeće pr. Kr. (Sialk u Iranu, Anau u Turkestanu). Sumerani i Babilonci upotrebljavali su za vuču već u III. tisućljeću pr. Kr. nekoga konju srodnog ekvida; u II. tisućljeću pr. Kr. konj upregnut u bojna kola bio je temelj ratne moći istočnjačkih vojnih monarhija. Kod Asiraca u XIX. st. pr. Kr. uzgoj konja i njihovo obučavanje u vučenju ratnih kola bilo je jedna od glavnih državnih djelatnosti; na području uz rijeku Habur (Khabur) u sjevernoj Siriji kraljevske su ergele brojile do 150 000 grla; u XIV. st. pr. Kr., kada su sjevernom Sirijom vladali Hetiti, pojavila se rasprava o uvježbavanju konja za utrke s kolima, koju je napisao Mitanac Kikkuli. Bojna kola s konjskom zapregom bila su poznata i u Kini oko 1500. pr. Kr. u doba kulture Shang (Anyang). U stepskim područjima Eurazije konj je od pradavnih vremena bio jahaća životinja. U Egiptu se pojavio na početku Nove države (za XVII. dinastije); došao je vjerojatno s Hiksima za njihove provale u Egipat. Sudeći po spomenicima mikenske kulture, konj se u Grčkoj isprva upotrebljavao samo kao teretna životinja; u Ilijadi još nema konjanika, ali se junaci bore na kolima u koja su upregnuti konji. Utrke trkaćih kola s konjskom zapregom bile su glavna atrakcija Olimpijskih i Pitijskih igara od njihova osnutka; konj je bio omiljeni motiv starohelenske umjetnosti (slike na vazama, novac, Fidijin partenonski friz); uzgoju i uvježbavanju konja Grci su posvećivali veliku pozornost, Ksenofont je napisao raspravu O vještini jahanja (Περì ıππıϰῆς). U antičkoj Grčkoj pripadnici bogate aristokracije zvali su se ıππεῖς (hippeĩs). U antičkom Rimu pripadnici najvišeg imovnog razreda, koji su si mogli dopustiti skupo izdržavanje konja, zvali su se equites; za utrke kola s različitom konjskom zapregom (biga, quadriga) bio je izgrađen Circus maximus; odlično uvježbano rimsko konjaništvo imalo je presudnu ulogu u ratovima s Kartažanima, Numiđanima i Galima. U srednjovjekovnom feudalnom društvu konj je, uz ekonomsko imao i ratno značenje, te društveno-distinktivan značaj; jahanje na konju bilo je znak kraljevskoga, plemićkog i biskupskoga dostojanstva; elitnomu predstavniku feudalnog društva vitezu (francuski chevalier, njemački Ritter; usporedi i u nas posuđen izraz kavalir) konj je bio nerazdruživ drug; na njemu je on putovao, ratovao, dijelio dvoboje i sudjelovao u borbenim igrama (turnirima). Vjekovno druženje čovjeka s konjem odrazilo se i u mitološko-religioznim predodžbama. Pučka mašta stvorila je u kentauru hibridni lik konja-čovjeka; krilati konj Pegaz otvorio je udarcem svojih kopita sveti izvor Hipokrene (grčki doslovno: konjsko vrelo), oko kojega se okupljaju Muze i iz kojega pjesnici i umjetnici crpu nadahnuće; vileni konji voze po nebeskom svodu grčkoga boga sunca Apolona-Feba kao i gromovnike pučkih vjerovanja, slavenskog Iliju i španjolskoga Santiaga. Kelti štuju konjsko božanstvo Eponu; grčki bog plodnosti Demeter i vladar oceana Posejdon prikazivani su gdjekad s konjskom glavom; konjolika (kabaliformna) božanstva obilježje su mnogih azijskih i europskih mitologija. Konj je često totemska životinja; kobila se smatra dojiljom prvih ljudi. Već se u Ṛgvedi spominje žrtvovanje konja; u Mahābhārati i Rāmāyaṇi svečanim obredima žrtvovanja konja (aśvamedha) posvećeni su dugi opisi; slične žrtve, osobito konja-bijelaca, poznavali su i Perzijanci, Germani, Slaveni, Balti, Grci, Rimljani i Iliri. I danas je raširen običaj da se konjska lubanja postavlja na stabla i sljemena kuća kao zaštita od zlih demona, nevremena i poplava. Konjska potkova, o kojoj postoji vjerovanje da nosi sreću, pribija se na vrata i pragove i izrađuje kao nakit i hamajlija. Riječ koja označuje konja sastavni je dio mnogih imena – osobnih, porodičnih i geografskih (grčki Hipokrat, Hipolit; keltski Eporedix, Epomanduodurum; talijanski Cavalli, Cavallini; hrvatski i srpski Konjović, Paripović, Ubiparip, Pastuhović, Kobilić, Konjsko, Konjuh, Konjščina, Konjic itd.). Iako su Indoeuropljani upoznali konja davno, već u svojoj pradomovini (u sanskrtu se on zove aśva: brzi), riječi kojima se konj naziva u pojedinim indoeuropskim jezicima različite su, jer su mnoge od njih posuđene od različitih konjogojskih i konjaničkih naroda s kojima su se Indoeuropljani susretali u tijeku svojih mnogobrojnih migracija. U hrvatskom jeziku, pored starih slavenskih riječi kao što su konj, pastuh, kobila (srodno latinskomu caballus), ždrijebe, postoje i posuđenice: parip (grčki πάρıππος), at ili hat (turski at), angir ili hangir (od germanskoga korijena hanga), marše (od starovisokonjemačkog marha: kobila), bedevija (arapski bedevi: beduinski, pustinjski) itd. U našim narodnim pjesmama, pričama i poslovicama konj je čest motiv; u hrvatskom jeziku postoji niz imena koja opisuju izgled i osobine konja (npr. za boju: vranac, bijelac, šarac, riđan ili kulaš, putalj, dorat). (→ konji)
