jezici na svijetu. Točan broj jezika koji se danas govore na svijetu nije poznat, kako zbog toga što u nekim područjima (npr. Amazonija, Nova Gvineja) svi jezici nisu još identificirani i opisani, tako i zato što postoje različiti kriteriji za identificiranje jezika i za razlikovanje jezika od dijalekata. Procjene o broju jezika na početku XXI. st. kreću se od 3000 do čak 10 000, no najčešće se govori o približno 6000 jezika na svijetu. U posljednjih nekoliko desetljeća broj se jezika stao dramatično smanjivati, jer pod pritiskom »velikih« jezika mali jezici izumiru, osobito u Sjevernoj Americi i Australiji (gdje domorodačke jezike zamjenjuje engleski), u Južnoj Americi (gdje indijanske jezike potiskuju španjolski i portugalski) i u Africi (gdje mali jezici izumiru zbog pritiska jezika bivših kolonizatora, npr. engleskoga, francuskoga, portugalskoga, i nadregionalnih afričkih jezika, npr. svahilskoga, jezika hausa, joruba i dr.). Oko 500 jezika u svijetu smatra se izumirućima (još ih govori tek nekoliko starijih govornika), a oko tisuću jezika može se smatrati ugroženima, što znači da se njihov broj govornika smanjuje i da se teško prenose na nove naraštaje. Procjenjuje se da će tijekom XXI. st. izumrijeti oko polovice jezika koji se danas još govore.
Zemljopisna raspodjela jezika na svijetu vrlo je nejednolika; dok se u Sjevernoj Americi još govori tek oko dvjesto jezika (ako se ne računaju jezici novih useljenika u SAD i Kanadu), u Južnoj je Americi još živo oko 500, a u Africi oko 2000 jezika. Samo na Novoj Gvineji poznato je oko 1000 jezika, a vrlo je vjerojatno da svi još nisu otkriveni. Uzroci nejednolike raspodjele jezika u svijetu nisu posve razjašnjeni, ali uočeno je da je jezična raznolikost (u smislu broja jezika) veća u područjima bliže ekvatoru, a manja u sjevernim i osobito subarktičkim područjima. Istodobno, može se pokazati da su prije širenja velikih jezičnih porodica tijekom posljednjih nekoliko tisućljeća u suptropskim ekosferama najčešće bili rasprostranjeni jezici s malim brojem govornika, ograničeni na razmjerno malenu području. To se objašnjava pretpostavkom da su suptropske ekosfere blizu ekvatora pogodovale samodostatnosti malih društvenih zajednica (na razini plemena od nekoliko stotina pripadnika) koje nisu morale stvarati razgranate društvene mreže, jer im opstanak nije ovisio o klimi i dostupnosti maloga broja izvora hrane. Zbog toga su zajednice s malim brojem govornika nekoga jezika mogle opstajati stoljećima, odvojene od drugih, sličnih zajednica. S druge strane, u kontinentalnim i subarktičkim područjima izvori su hrane često bili jednoličniji i osjetljivi na klimatske cikluse, što je poticalo stvaranje širokih socijalnih mreža koje umanjuju rizike povezane s klimom, a time i potiču stvaranje velikih jezičnih zajednica. Posljedica je stvaranja takvih širokih socijalnih mreža u pretpovijesti često bilo smanjivanje jezične raznolikosti.
Jezici svijeta mogu se razvrstavati na tri načina: genetski, arealno i tipološki.
Genetska podjela jezika
Prema genetskom kriteriju jezici se razvrstavaju u jezične porodice, skupine jezika za koje se može dokazati da su se razvili iz zajedničkoga prajezika. Premda je moguće da su svi jezici svijeta u konačnici potekli iz jednoga prajezika, kojim su govorile izvorne skupine pripadnika ljudske vrste, lingvistički je postojanje toga prajezika nemoguće dokazati. Općenito se uzima da postoji valjan dokaz za postojanje dvjestotinjak jezičnih porodica i genetski izoliranih jezika, tj. jezika koji nemaju poznatih genetskih srodnika. Jezične porodice nisu sve jednake veličine (s obzirom na broj jezika) ni vremenske dubine (s obzirom na vrijeme koje je proteklo od doba kada se govorio njihov zajednički prajezik). Najveće su jezične porodice nigersko-kordofanska (u Africi), s približno 1500 jezika, i austronezijska (u jugoistočnoj Aziji i Oceaniji), s približno 1300 jezika. Male porodice, poput kartvelske na južnom Kavkazu, imaju samo nekoliko jezika, a u jenisejskoj porodici u Sibiru danas je jedini preživjeli član ketski jezik. Također, vjeruje se da je vremenski najdublja porodica afro-azijska, s prajezikom koji se govorio prije desetak tisuća godina, dok su druge jezične porodice znatno mlađe (npr. majanska porodica u Srednjoj Americi). Zbog nedostatka podataka i relevantnih istraživanja jezična srodnost u mnogim dijelovima svijeta nije još dovoljno istražena. Osobito se to odnosi na područja poput Nove Gvineje i Amazonije, gdje su genetske klasifikacije jezika još posve okvirne.
U Europi većina jezika pripada indoeuropskoj porodici (npr. slavenski, germanski, baltički, romanski i drugi jezici), a druga je po zastupljenosti uralska porodica (npr. madžarski, finski, estonski, laponski jezici i dr.). Nasuprot razmjernoj genetskoj homogenosti većega dijela Europe, na razmjerno malenu području Kavkaza zastupljene su tri autohtone jezične porodice (kartvelska, nahsko-dagestanska i abhasko-adigejska), a ondje se govore i jezici kasnijih doseljenika (npr. indoeuropski iranski jezici poput tatskoga i osetskoga, turkijski jezici poput balkarskoga, itd.).
U Africi se gotovo svi jezici mogu razvrstati u malen broj jezičnih porodica: afro-azijsku (semitski, berberski, kušitski, čadski, omotski jezici i izumrli staroegipatski), nigersko-kordofansku (mnogobrojni jezici zapadne i južne Afrike, među kojima se ističe velika skupina bantuskih jezika), nilsko-saharsku (većinom mali jezici istočne Afrike poput jezika kanuri i masai) te tzv. kojsanske jezike, koji se genetski dijele na dvije ili tri porodice (jezici Hotentota i Bušmana u južnoj Africi). Malgaški jezik, koji se govori na Madagaskaru, pripada u austronezijsku porodicu, a u mnogim se afričkim državama govore i indoeuropski jezici bivših europskih kolonijalnih sila.
U sjevernoj i središnjoj Aziji većina jezika pripada velikim porodicama sino-tibetskih jezika (npr. mandarinski, tibetski, burmanski), altajskih jezika, kojih genetska srodnost nije posve sigurna (turkijski, mongolski, tungusko-mandžurski jezici, možda i japanski i korejski), no u Sibiru su očuvane i neke male porodice (tzv. paleosibirski jezici), npr. jenisejska i čukotsko-kamčadalska porodica, kao i izolirani jezici nivhski i jukagirski. U južnoj Aziji genetska je raznolikost veća: u Indiji se na sjeveru govore novoindijski jezici, koji pripadaju indoeuropskoj porodici, dok je na jugu zastupljena dravidska porodica jezika (npr. tamilski i malajalamski). Na istoku Indije govore se mundski jezici (npr. mundarski i santali). Oni pripadaju austroazijskoj porodici, čiji su drugi pripadnici rasprostranjeni uglavnom u Indokini (npr. vijetnamski i kmerski). Ondje su još zastupljene tajska porodica (npr. tajski i laoski) i već spomenuta sino-tibetska porodica. Na Andamanskom otočju govore se andamanski jezici, čija je genetska klasifikacija nejasna (neki su od njih nedavno povezani s austronezijskim jezicima). Oceanijom dominiraju polinezijski jezici, koji su dio velike austronezijske porodice, u koju se još svrstavaju mnogi jezici Indonezije (npr. malajski i javanski) i Filipina (npr. tagalog), a u Australiji postoji jedna velika porodica (pamanjunganski jezici) i mnogo malih porodica koje su ograničene na sjever kontinenta (nepamanjunganski jezici, čija je genetska klasifikacija za sada nejasna). Među pamanjunganskim jezicima najveći broj govornika ima jezik Zapadne pustinje (engleski Western Desert Language).
U Sjevernoj Americi genetska je raznolikost jezika vrlo velika na zapadnoj obali, gdje se govore jezici koji pripadaju mnogim malim porodicama (npr. sališka, vakašanska, činučka, vintuska, pomoanska, sahaptinska i dr.). Ondje ima i mnoštvo izoliranih jezika kao što su kutenajski, molala, karok, vašo, eselenski i drugi. Na istoku Kanade i SAD-a raširena je velika skupina algonkijskih jezika (npr. odžibvanski, mohikanski, kri), od kojih su neki već izumrli. Oni zajedno s jezicima vijot i jurok, koji se govore na krajnjem zapadu SAD-a (u Kaliforniji) čine algičku porodicu jezika. Na istoku SAD-a i u Kanadi govore se još jezici irokijske porodice (npr. mohočki, čerokijski i jezici seneka i kajuga). U jugoistočnim državama SAD-a bili su rasprostranjeni muskogijski jezici (npr. alabama), kadojski jezici (kadojski, vičita i neki drugi), a posvjedočeno je i mnoštvo izoliranih jezika, od kojih su neki izumrli (npr. koahiltečki, karankava, tonkava, atakapanski i tunika). U velikim ravnicama u središtu sjevernoameričkoga kontinenta rasprostranjeni su sijuski jezici (npr. lakota), a u području Stjenjaka i u pustinjskom dijelu jugozapada SAD-a govore se jumanski jezici (dijeganski, mohave i dr.), keresanski jezici, tanoanski jezici (npr. kajova), itd. Na krajnjem su sjeveru Kanade i na Grenlandu rasprostranjeni eskimski jezici (jupik i inuit), koji zajedno s aleutskim jezicima Aleutskoga otočja tvore eskimsko-aleutsku porodicu. Jezici na-dene obuhvaćaju jezike tlingit i haida u Kanadi i na Aljasci te veliku skupinu atapaskansko-ejačkih jezika koji se prostiru od Kanade do Meksika. Među njima su najpoznatiji ejački (izumrli jezik koji se govorio na Aljasci), čipevjanski i apački jezici, u koje se svrstava navaški (Navajo), po broju govornika najveći indijanski jezik u SAD-u, koji se govori u Novom Meksiku.
U Srednjoj su Americi najveće porodice majanska, otomanguanska, uto-aztečka i porodica jezika miše-soke. Majanski su jezici npr. jukatečki, celtalski i mamski, rasprostranjeni većinom na Yucatánu i u Nikaragvi; otomanguanski su jezici npr. mištečki, otomi i zapotečki (u Meksiku), a u jezike miše-soke svrstavaju se jezici miše, siera popoluka i dr. (u Meksiku). U jezike Srednje Amerike ubrajaju se i totonački jezici (npr. tepehuanski u Meksiku), misumalpanski jezici (u Hondurasu i Nikaragvi) te izolirani jezici (od kojih su neki izumrli) poput kvitlatečkoga, taraskanskoga, tekvistlatečkoga, lenkanskoga i dr.
Na Novoj Gvineji i u Južnoj Americi genetski odnosi među jezicima nisu još dovoljno dobro istraženi. Ipak, većina se stručnjaka slaže da je na Novoj Gvineji najveća jezična porodica transnovogvinejskih jezika (Trans-New Guinea), koja obuhvaća jezike poluotoka Huon (npr. kate, morafa, asat i dr.), jezike istočnonovogvinejskoga visočja (npr. kalam, enga, keva i dr.) i mnoge druge (ukupno tristotinjak jezika). Druge su značajnije porodice na Novoj Gvineji porodica sepik-ramu (npr. jezici alamblak, manambu i dr.), porodica jezika Bougainvillea (nasioi, rotokaški, buinski i dr.), itd.
Najveće su jezične porodice Južne Amerike čipčanska (npr. janomamski, čipčanski, miskitski i dr.), paezanska (varao, paezanski, vaunana i dr.), tukanoanska (tukanski, barasanski, desano i dr.), zatim porodica tupi-gvarani, u koju se svrstava gvaranski u Paragvaju, najveći indijanski jezik Južne Amerike, aravačka (taino, paumari i dr.), karipska (hiškarjanski, makuši, vajanski i dr.), itd. U području Anda dominiraju jezici ajmara i kečua (zapravo skup bliskosrodnih jezika kojima su govorili i Inke). Kao i u slučaju drugih područja koje je zahvatila europska kolonizacija (osobito Australije i Sjeverne Amerike) i u Južnoj su Americi mnogi domorodački jezici izumrli prije no što su adekvatno dokumentirani, pa su od nekih preostala samo imena. Na Tasmaniji je domorodačko stanovništvo praktički istrijebljeno još u drugoj polovici XIX. st. pa se o tasmanijskim jezicima i njihovim mogućim odnosima prema jezicima Australije ne zna gotovo ništa.
Naposljetku, mnogi se jezici na svijetu još ne mogu razvrstati u jezične porodice, tj. njihova genetska pripadnost za sada je nepoznata. Takvi se jezici nazivaju genetski izoliranim jezicima. U Europi je genetski izoliran baskijski jezik, a poznati su izolirani jezici još npr. burušaski (u Pamiru), ainu (u sjevernom Japanu), giljački (na Sahalinu) i dr.
Ukratko, genetska je raznolikost jezika različita u različitim dijelovima svijeta. Velika područja u kojima se govore jezici koji pripadaju razmjerno malenu broju porodica nazivaju se »zonama proširenja«, a malena područja velike genetske raznolikosti nazivaju se »rezidualnim zonama«. Cijela je Europa zona proširenja indoeuropske jezične porodice, dok je primjerice Kavkaz rezidualna zona, gdje se na malom području govore jezici čak triju porodica. Pretpostavlja se da zone proširenja uvijek nastaju kada govornici neke skupine genetski srodnih jezika ovladaju nekom tehnologijom ili društvenom ideologijom koja im omogući demografsku i teritorijalnu ekspanziju te potiskivanje populacijskih skupina koje govore nesrodnim jezicima. Tako je ekspanzija indoeuropskih jezika u Europi, najvjerojatnije omogućena tehnološkim razvojem kolnoga prijevoza, zatrla raniju genetsku raznolikost jezika Europe. Jedini ostatak te genetske raznolikosti danas je izolirani baskijski, a u starini su zabilježeni i drugi predindoeuropski jezici poput iberskoga (u Španjolskoj), piktskoga (u Škotskoj), etrurskoga (u Italiji), retskoga (u Švicarskoj) itd.
Arealna podjela jezika
Arealna podjela jezike svijeta razvrstava prema areama, odnosno jezičnim savezima kojima pojedini jezici pripadaju. Jezični savez čine jezici koji su zbog međusobnih doticaja, izazvanih najčešće visokim stupnjem dvojezičnosti ili višejezičnosti njihovih govornika, utjecali jedni na druge i zato poprimili slična strukturalna obilježja. Primjer je takva saveza balkanski jezični savez, u koji ulaze novogrčki, bugarski, makedonski, albanski, rumunjski i srpski torlački dijalekti. Svi ti jezici dijele obilježja kao što su smanjenje broja padeža, gubitak infinitiva, opisna tvorba futura itd. U svijetu postoje i mnogi drugi jezični savezi, a među najbolje istraženima su kavkaski, srednjoamerički, indijski i dalekoistočni. Tzv. makroaree, ili veliki jezični savezi, obuhvaćaju velik broj jezika, raširenih na velikim područjima, koji dijele obilježja koja se ne susreću, ili se razmjerno rijetko susreću u ostalim dijelovima svijeta. Primjerice, Australija je makroarea za koju je tipična ergativna konstrukcija rečenice, odsutnost ili rijetkost frikativa u fonološkom sustavu itd. Cijela je Afrika makroarea u kojoj su karakteristična obilježja sustavi tonova, složeni sustavi imenske klasifikacije, akuzativna struktura rečenice itd. Neke makroaree rasprostiru se na područjima koja ne tvore jasno ocrtanu zemljopisnu cjelinu. Tako je utvrđeno da jezici koji se govore uz rub Tihoga oceana i u susjednim područjima – u Euraziji, na Novoj Gvineji, u Australiji i objema Amerikama – dijele neka obilježja s čestoćom većom no što bi moglo biti slučajno. Primjerice, jezici u toj makroarei koja je nazvana »Pacifičkim obručem« često imaju opreku otuđive i neotuđive posvojnosti, opreku inkluzivnih i ekskluzivnih osobnih zamjenica i gramatičku kategoriju evidencijalnosti (gramatičke morfeme koji pokazuju na osnovi čega govornik zna ono što se u izreci tvrdi). Za sada nije utvrđeno kako nastaju takvi veliki jezični savezi, no kao moguća objašnjenja obično se navode pretpovijesni jezični kontakti i dubinska, za sada neotkrivena genetska srodnost.
Tipološka podjela jezika
Tipološkom podjelom jezici se dijele na tipove, skupove jezika koji dijele određen broj strukturalnih obilježja, a da ta obilježja nisu naslijedili iz zajedničkoga prajezika ili stekli međusobnim utjecajima. Strukturalna obilježja koja definiraju jezične tipove ne smiju biti ni takva da postoje u svim jezicima svijeta. Takva su univerzalna obilježja svih jezika svijeta, npr., prisutnost suglasnika i samoglasnika u fonološkom sustavu, slogovna struktura, postojanje opreke između imenica i glagola, mogućnost rekurzivne tvorbe sintaktičkih struktura itd. Jezične tipove određuju skupovi obilježja koja jezici ne moraju imati, ali se ipak najčešće pojavljuju zajedno u istim jezicima. Primjerice, lingvistička je tipologija utvrdila da jezici koji imaju glagol (V) u rečenici najčešće prije objekta (O) redovito imaju prepozicije (prijedloge), dok jezici u kojima glagol redovito dolazi iza objekta ujedno imaju postpozicije (poslijeloge). Zato se govori o VO ili prepozicijskom, odnosno OV ili postpozicijskom tipu jezika; utvrđeno je da je oko 50% jezika svijeta OV-tipa, a oko 30% VO-tipa, među kojima je i hrvatski. Jezici tipa OV rasprostranjeni su na svim kontinentima i mogu pripadati posve različitim jezičnim porodicama; tako se u jezike OV-tipa svrstavaju i turski (altajski jezik u zapadnoj Aziji), somalski (afro-azijski jezik u istočnoj Africi) i kečuanski (u Andama). Jezična obilježja koja određuju tipove mogu postojati na svim razinama jezične strukture: u fonologiji (npr. u opreci jezika s tonskim i jezika s dinamičkim naglaskom), u morfologiji (u opreci izolativnih jezika, koji nemaju promjenljive riječi, i flektivnih, aglutinativnih i polisintetičkih jezika, u kojima su riječi promjenljive) i u sintaksi (npr. u opreci između jezika s ergativnim i akuzativnim ustrojem rečenice). Jezični se tipovi mogu definirati i prisutnošću ili odsutnošću pojedinih gramatičkih kategorija, primjerice u opreci između jezika koji imaju kategoriju roda (npr. hrvatski i somalski) i onih koji te kategorije nemaju (npr. kečuanski i madžarski).
Pripadnost jezika nekom jezičnom tipu povijesno je promjenljiva, jer jezici mogu povijesnim promjenama stjecati i gubiti obilježja koja definiraju tipove. Primjerice, općenito se vjeruje da je indoeuropski prajezik bio jezikom OV-tipa, a takvi su i najraniji posvjedočeni indoeuropski jezici hetitski i vedski sanskrt. Međutim, tijekom povijesti neki su indoeuropski jezici pretrpjeli znatne promjene u svojoj sintaksi te su postali jezicima VO-tipa, primjerice većina romanskih, keltskih i slavenskih jezika, dok je OV-tip najbolje zastupljen među novoindijskim jezicima poput hindskoga.
Osim strukturalnim obilježjima, jezici svijeta razlikuju se statusom i brojem govornika; dok tek nekoliko desetaka jezika u svijetu ima službeni status u pojedinim državama, velika je većina jezika svijeta neslužbena i nestandardizirana, a više je od dvije trećine jezika bespismeno (bez ikakve pismene tradicije). Najstariji su pismeni jezici čovječanstva izumrli sumerski (sa spomenicima iz IV. tisućljeća pr. Kr.) i staroegipatski, kojega su najstariji spomenici tek nešto mlađi od sumerskih. Od živih jezika najdulju pismenu povijest imaju kineski (mandarinski) i grčki jezik, oba sa spomenicima iz II. tisućljeća pr. Kr.; kineski je i jezik s najvećim brojem govornika. Prema podatcima iz 2000., njime kao materinskim jezikom govori više od milijarde ljudi, a brojem govornika slijede ga engleski, hindski (s urdskime), španjolski, portugalski, japanski, arapski i drugi jezici. Veličinu jezika ne određuje samo broj ljudi koji njime govori kao materinskim jezikom, nego i raširenost nekoga jezika po svijetu i broj ljudi koji njime govori kao drugim (u zreloj dobi naučenim) jezikom. Po tom su kriteriju u svijetu najrašireniji indoeuropski jezici, koji se zbog europske kolonijalne prošlosti govore na svim kontinentima: u Sjevernoj Americi i Australiji dominira engleski, u Južnoj Americi španjolski i portugalski, a u većini afričkih zemalja status najraširenijeg jezika javne komunikacije ima jedan od jezika bivših kolonizatora, posebice francuski i engleski, koji je po ukupnom broju govornika (kao prvi i drugi jezik) najveći jezik na svijetu.
