Gvineja (Guinée; Republika Gvineja/République de Guinée), država na afričkoj zapadnoj obali, između Gvineje Bisau (duljina granice 386 km) na sjeverozapadu, Senegala (330 km) na sjeveru, Malija (858 km) na sjeveru i sjeveroistoku, Obale Bjelokosti (610 km) na istoku, Sijera Leonea (652 km) i Liberije (563 km) na jugu te Atlantskoga oceana na zapadu (duljina obale 346 km); obuhvaća 245 857 km².
Prirodna obilježja
Gvineja se sastoji od pješčane i močvarne (lagune) atlantske obale te nizine u njenom zaleđu, koja se prema unutrašnjosti uspinje u gorje Fouta Djallon (Mont Loura, 1515 m); izvorišno područje najvažnijih rijeka zapadne Afrike: Nigera, Sénégala i Gambije. Središnji i istočni dio zemlje (porječje Nigera) prostrano je ravničarsko područje oko 300 m prosječne visine, s kojega se prema jugoistoku uzdižu granitne planine Gvinejskoga visočja (Mont Nimba, 1752 m; najviši vrh zemlje). Klima je tropska s obiljem oborina i konstantno visokim temperaturama. Srednja je godišnja temperatura oko 27 ºC, na visini od 1000 m oko 20 ºC. Kišno razdoblje traje od svibnja do studenoga, oborine donose vlažni jugozapadni pasati. Količina oborina smanjuje se s udaljenošću od Atlantskoga oceana; od 4500 mm godišnje u obalnoj nizini do 1300 mm u unutrašnjosti. Oko 40% teritorija prekriva tropska kišna šuma (mahagonij, tikovina, ebanovina), u obalnome lagunskome području rastu šume mangrova, a u rubnim područjima na sjeveru i sjeveroistoku raširena je savana.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2014. u Gvineji živi 10 523 261 st.; prosječna je naseljenost 42,8 st./km². Najgušće je naseljeno područje glavnoga grada (Conakry, 3706 st./km²) i gorja Fouta Djallon (50 do 200 st./km²), ostali su dijelovi slabije naseljeni. Etnička je struktura izrazito heterogena, najbrojniji su Fulani (Fulbe, Peul; 38,3%), zatim Malinke (Mandingo; 25,6%), Susu (12,2%), Kpelle (5,2%), Kissi (4,8%) i dr. (13,9%). Većina stanovnika su muslimani suniti (85,0%), kršćani (8,0%) i pripadnici različitih tradicionalnih vjerovanja (7,0%). Godišnji porast stanovništva od 2,3% (2007–12) uglavnom odgovara visokoj stopi prirodnog priraštaja (2,54% ili 25,4‰, 2013). Natalitet iznosi visokih 36,9‰, a mortalitet 11,5‰ (2013); mortalitet je dojenčadi 64,3‰ (2013). Stanovništvo je vrlo mlado; u dobi je do 14 godina čak 42,0% st., od 15 do 64 godine 52,4%, a u dobi od 65 i više godina 5,6% st. (2014). Očekivano trajanje života iznosi 55,3 godine za muškarce i 56,9 godina za žene (2013). Ekonomski je aktivno 5 029 000 st. (2013); u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je 78,0%, a u industriji, građevinarstvu, rudarstvu i uslužnim djelatnostima zajedno samo 22,0% radno sposobnog stanovništva (2014). Sveučilišta su u Conakryju (osnovano 1962) i Kankanu (osnovano 1989); službeni je jezik francuski, a razgovorni su jezici pojedinih etničkih skupina. Nepismeno je 34,0% stanovništva starijega od 15 godina (2012). Glavni je grad Conakry (1 660 973 st., 2014); veći su gradovi: N’Zérékoré (195 330 st.), Kankan (194 671 st.), Siguiri (183 875 st.), Kindia (170 557 st.), Labé (141 730 st.), Kissidougou (103 335 st.) i Mamou (83 008 st.); u gradovima živi 36,2% st. (2013).
Gospodarstvo
Iskorištavanje prirodnih bogatstava (boksita, željezne rude, zlata i dijamanata) osnova je gospodarskoga razvoja. Gvineja posjeduje najveća ležišta boksita u svijetu (oko 25% od ukupnih svjetskih zaliha, početkom 2000-ih) i po njegovoj je proizvodnji među vodećim zemljama. Plodno tlo i povoljna klima pogoduju razvoju poljoprivrede (riža, kava, tropsko voće, krumpir, raznolik stočni fond i dr.). Godišnji rast BDP-a od 2,3% (2013) smanjio se 2014. na 1,1%, te 2015. na 0,1%. Takav pad uzrokovalo je smanjenje cijena nekih izvoznih sirovina na svjetskome tržištu, kao i epidemija ebolske hemoragijske groznice od kraja 2013 (epidemija je suzbijena potkraj 2015., a bilo je oko 2500 umrlih). Od 2016. BDP ubrzano raste, 2017. iznosio je 10,3 milijarde USD, a 2020. 15,6 milijarda USD (oko 727 USD po stanovniku). U sastavu BDP-a (2017) vodeći je uslužni sektor (oko 48%), a potom industrijski (32%) i poljoprivredni (20%). Udjel siromašnoga stanovništva i dalje je visok (2018. oko 44%). Stopa nezaposlenosti je 4,4% (2020). Vrijednost izvoza ostvarenoga 2019. bila je šest milijarda USD, a uvoza 4,4 milijarde USD. Najveći udjel u izvozu imaju boksit i zlato, a izvozi još i dijamante, željeznu rudu, kavu i hranu (riba, poljoprivredni proizvodi). U uvozu prevladavaju naftni derivati, strojevi, vozila, tekstil, hrana i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Ujedinjeni Arapski Emirati (38,9%), Kina (35,6%), Belgija (4,2%) i Španjolska (3,2%). Najviše se uvozi iz Kine (39%), Indije (7,9%), Nizozemske (5,6%), Belgije (5,1%), Ujedinjenih Arapskih Emirata (5%) i Njemačke (3,7%). Veličina je javnoga duga 36,7% BDP-a (2019).
Promet
Prometni sustav prilično je nerazvijen. Gvineja ima 43 348 km cesta (2012), od toga asfaltiranih tek 4346 km ili 10%. Conakry, najveća i najvažnija gvinejska luka (7,4 milijuna tona prometa, 2013), željezničkom je prugom povezan s Kankanom (662 km) i rudnicima boksita u zaleđu, Friom (144 km) i Débéléom (105 km), a luka Kamsar s rudnikom Sangarédijem kraj Bokéa (134 km); ukupna duljina željezničke pruge iznosi 1115 km (2005). Međunarodna je zračna luka Conakry (Gbessia).
Novac
Novčana je jedinica gvinejski franak (FG; GNF); 1 gvinejski franak = 100 santima.
Povijest
Velika područja današnje Gvineje nalazila su se pod vlašću drevne države Gane (IX–XIII. st.), države Mali (XIII–XIV. st.) i Songaia (XV–XVII. st.). U polovici XV. st. pojavili su se na obalama Gvineje portugalski pomorci koji su započeli trgovinu robljem, a poslije Englezi i Nizozemci. Prve su francuske faktorije potjecale iz XVII. st., no kolonizacija je počela tek 1837–42., kada su se Francuzi utvrdili u obalnome području, proglasili ga protektoratom Rivières du Sud i sklopili ugovore o protektoratu s plemenskim vođama oko rijeka Nuneza (1849), Ponga (1859) i Deboka (1866). Središte uprave svim tim posjedima bilo je u Senegalu. Francuskome nadiranju u unutrašnjost zemlje suprotstavile su se domorodačke države Fulba i Uasulu, država naroda Malinke, koju je osnovao ratnik Samori Ture (1840–1900) u jugoistočnoj Gvineji i susjednim područjima. Francuski kolonijalni posjedi osigurani su sporazumom s Velikom Britanijom (1882), Njemačkom (1885), vojnom okupacijom Fouta Djallona (1888), središta države Fulbe, vojnim pobjedama nad Malinkama (1892. i 1896) i zarobljavanjem Samorija Turea (1898). Iz svih tih posjeda nastala je 1893. kolonija Francuska Gvineja, koja je 1904. uključena u Francusku Zapadnu Afriku. Nekoliko ustanaka protiv francuske uprave (najveći 1908) ugušila je kolonijalna vlast.
Od 1946. Gvineja je bila francuski prekomorski teritorij s djelomičnom autonomijom; potpunu je unutrašnju samoupravu stekla 1956. Pokret za neovisnost ojačao je nakon II. svjetskog rata; predvodio ga je Ahmed Sékou Touré, koji je 1958. osnovao Demokratsku stranku Gvineje (PDG). Neovisnost je proglašena 2. X. 1958., a Touré je izabran za predsjednika (pokušaj unije s Ganom 1958. nije uspio). Gvineja je članica pokreta nesvrstanih zemalja od njegove prve konferencije 1961., zauzimala se za dekolonizaciju i međusobnu suradnju afričkih zemalja. Istodobno je u zemlji nizom političkih čistki 1960-ih i 1970-ih učvršćen Touréov represivni jednostranački režim, a 1970. gvinejska politička emigracija je iz tadašnje Portugalske Gvineje (Gvineja Bisao), uz pomoć portugalskih komandosa, vojnom akcijom neuspješno pokušala doći na vlast. Nakon Touréove smrti 1984. vlast je državnim udarom preuzela vojska te je predsjednik postao pukovnik Lansana Conté koji je 1985. učvrstio vlast pošto je skršio pokušaj novog državnog udara. Od početka 1990-ih uvode se demokratske promjene koje se ubrzavaju nakon prosvjeda 1992–93. Nakon predsjedničkih izbora 1993. i 1998. na vlasti ostaje Conté, a njegova Stranka jedinstva i napretka pobjeđuje na parlamentarnim izborima 1995. i 2002. Državnu je stabilnost tijekom 1990-ih narušavao građanski rat u Liberiji i Sijera Leoneu; borbe se povremeno vode i na pograničnome teritoriju Gvineje, kamo se sklonilo oko 200 000 izbjeglica (2001). Nakon Contéove smrti potkraj 2008. uspostavljena je privremena vojna vlast. Pošto je pobijedio u drugom krugu slobodnih izbora u studenom 2010. na predsjednički je položaj došao dotadašnji oporbeni vođa Alpha Condé. Preživio je atentat 2011., a u veljači 2013. nasilno je suzbio oporbene prosvjede. Condéova stranka Okupljanje gvinejskog naroda osvojila je relativnu zastupničku većinu na parlamentarnim izborima u rujnu 2013., a dvotrećinsku (uz bojkot glavnih oporbenih stranaka) na izborima 2020., dočim je Condé reizabran na predsjedničkim izborima 2015. i 2020., uz oporbene optužbe za izborne krađe te prosvjede. Na vlasti je ostao do rujna 2021., kada je svrgnut u vojnom udaru. Šef vojne hunte general Mamady Doumbouya preuzeo je predsjednički položaj na kojem je ostao pošto je velikom većinom pobijedio na izborima (održanima u uvjetima vladinog ograničavanja političkih sloboda) u prosincu 2025.
Politički sustav
Prema Ustavu od 26. IX. 2025. Gvineja je republika s polupredsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike šef je države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga te ima široke izvršne ovlasti. Vodi vanjsku politiku i određuje unutarnju politiku, samostalno imenuje i razrješuje premijera i članove vlade, može raspustiti Nacionalnu skupštinu i raspisati prijevremene parlamentarne izbore. Biraju ga građani na općim izborima za mandat od 7 godina i na najviše dva mandata. Zakonodavnu vlast ima dvodomni parlament koji se sastoji od Nacionalne skupštine (Assemblée Nationale) i Senata (Sénat). Nacionalna skupština ima 147 zastupnika, koje biraju građani za mandat od 5 godina. Ona usvaja sve zakone, sama donosi državni proračun i ima pravo izglasati nepovjerenje vladi za što je potrebna dvotrećinska većina svih zastupnika. Senat ima 87 senatora, od kojih 58 biraju regionalni i lokalni vijećnici, a 29 imenuje predsjednik republike, na mandat od 6 godina. Senat usvaja pojedine zakone (o regionalnoj i lokalnoj samoupravi, udrugama, izborni zakon) i daje mišljenje predsjedniku republike pri imenovanjima visokih državnih službenika. Biračko je pravo opće i jednako za sve građane s navršenih 18 godina. Sudbenu vlast vrše Vrhovni sud, kao najviši, Revizijski sud i niži sudovi. Postoje i Ustavni sud, koji utvrđuje ustavnost zakona, te Posebni sud pravde, koji sudi predsjedniku republike i članovima vlade u posebnim slučajevima. Administrativno je država podijeljena na regije i općine. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 2. listopada (1958).
Političke stranke
Od proglašenja neovisnosti 1958. glavne političke stranke bile su Demokratska stranka Gvineje – Afričko demokratsko okupljanje (Parti démocratique de Guinée – Rassemblement démocratique africain – akronim PDG-RDA), osnovana 1947., vladajuća (i jedina legalna) 1958–84., obnovljena 1992. kao manja stranka, Stranka jedinstva i napretka (Parti de l’unité et du progrès – akronim PUP), koju je 1993. osnovao tadašnji predsjednik Lansana Conté, na vlasti do njegove smrti 2008., nakon čega gubi politički utjecaj te Okupljanje gvinejskog naroda (Rassemblement du peuple de Guinée – akronim RPG), stranka lijevoga centra osnovana 1992., na vlasti 2010–21. kada je njezin vođa Alpha Condé bio predsjednik republike. Te su stranke raspuštene odlukom vlade u ožujku 2026.
Likovne umjetnosti
Gvinejsku umjetnost karakterizira područna tradicijska zastupljenost: u savanama, kupolama natkrivene drvene građevine i bogato ornamentirana koža i tekstil, u središnjem području – specifične maske, dok je područje uz atlantsku obalu poznato po golemim figurativnim skulpturama i nakitom za glavu. Nacionalni muzej u Conakryju (osnovan 1960) pokretač je zanimanja za baštinu i tradicijsku umjetnost.
