forma i supstancija, u strukturalističkoj lingvistici, teza F. de Saussurea da je »jezik forma a ne supstancija«. Pritom je naziv forma sinonim za strukturu i suprotstavlja se supstanciji kao neuređenoj, nestrukturiranoj glasovnoj i značenjskoj masi, na kojoj se i ostvaruje specifična segmentacija koja se zove forma. Forma se izražava odnosima što ih jedinice sustava uspostavljaju među sobom. Forma neke jezične jedinice može se, prema E. Benvenisteu, odrediti kao njezino svojstvo da se može razložiti na jedinice nižega reda (označitelj /stol/ da se razložiti na foneme /s/+/t/+/ô/+/l/). L. Hjelmslev doveo je formu i supstanciju u opreku kako na razini izraza (označitelja) tako i na razini sadržaja, ali, za razliku od Saussurea, za Hjelmsleva je forma neovisna o supstanciji, ali s. nije neovisna o formi. U izrazu (izražavanju) riječ je o supstanciji (glasovnoj masi) koju jezik strukturira kao formu. Jednako tako s. amorfnog mišljenja poprima u danome jeziku odgovarajuću (značenjsku) formu. U skladu s tim distinkcijama, prema A. Martinetu, fonetika i semantika bave se supstancijom, a fonologija i aksiologija (znanost o vrijednostima) formom.
