film istina (franc. cinéma vérité [sinema' veʀite']), dokumentaristička struja u svjetskom filmu s kraja 1950-ih i 1960-ih godina. Poticaj je u djelima D. Vertova i njegovu manifestu iz 1922 (film istina – rus. kino pravda), posrednije u praksi britanskoga dokumentarističkog pokreta iz 1930-ih i talijanskoga neorealizma, a obilježuju je naglasci na novim dokumentarističkim metodama – snimanju skrivenom kamerom i, osobito, aktivnijem sudjelovanju snimanih koje se anketira, intervjuira (utjecaj televizije) i s kojima se razgovara dopuštajući da oni djeluju na sadržajno i idejno usmjeravanje filma. Kao novi pristup dokumentarizmu i, općenitije, novi model filmskoga realizma, te svojim eksplicitnim socijalnopolitičkim angažmanom, nakon Francuske (Jean Rouch, Chris Marker) i SAD-a (Richard Leacock, braća Maysles), gdje ga imenuju i »izravni film« (direct cinema), širi se na mnoge kinematografije. Uključuje to i Hrvatsku, u kojoj nastaju i neka najuspjelija djela te struje (npr. N. Babić, K. Golik, P. Krelja, K. Papić, R. Sremec). Poetika struje utječe i na igrani film koji apsorbira njezine metode (npr. J.-L. Godard, u Hrvatskoj T. Radić).
