džamija (turski cami < arap. ǧāmi‘: mjesto za molitvu, okupljalište), muslimanska bogomolja; naziv raširen na teritoriju nekadašnjega Turskog Carstva; za područje arapske dominacije uobičajen je naziv mošeja. Džamija je redovito centralnoga tipa, s okruglim središnjim prostorom nad kojim se uzdiže kupola, jednostavne unutrašnjosti. Pod je prekriven sagovima; na jednom zidu, obično nasuprot glavnome ulazu, smješten je mihrab, ukrašena niša okrenuta u smjeru Meke, pred kojom se moli imam, a u njezinoj izravnoj blizini nalazi se mimber, povišeno mjesto, propovjedaonica, izvedena od izrezbarena drva ili kamena. Sa stropa džamije visi nekoliko ukrasnih svjetiljki. Dekoraciju unutrašnjosti upotpunjuje bogati plošni ornament izveden u mozaiku, inkrustaciji ili u plitkom reljefu. Ispred džamije je predvorje ili ograđeno dvorište s bazenom za vodu i česmama (šadrvan) za obredno pranje, a često se u dvorištu nalaze turbeta (nadgrobni spomenik) na grobovima muslimanskih odličnika. Uz džamiju diže se jedan ili više minareta, visoki toranj s kojega mujezin više puta tijekom dana poziva vjernike na molitvu. Prvu džamiju dao je 622. podignuti Muhamed u Kubi kraj Medine. U Meki je podignuta džamija (Masdžid al-Haram) s nizom trijemova oko pravokutnoga dvorišta u čijem je jednom uglu ugrađen Crni kamen (→ kaba). Takav tip džamije dobiva konačan arhitektonski oblik u znamenitoj džamiji Omejida u Damasku s početka VIII. st., koja je postala uzorom za mnoge slične građevine, osobito u prvim stoljećima arapskoga osvajanja. Poslije je islamsko graditeljstvo razvilo džamiju u više tipova. Seldžučki Turci, koji su u XI. st. prodrli u Iran, tradicionalnu kupolu obogatili su rebrima, unutrašnjost ukrasili dekoracijama u obliku stalaktita, a uveli su i ivan, veliku nadsvođenu nišu, okrenutu najčešće prema dvorištu, koju su preuzeli od sasanidske arhitekture. Kod džamija na području Osmanskoga Carstva očit je utjecaj bizantske arhitekture (kupola na pandantivima), a kao prototip poslužila je glasovita Aja Sofija u Carigradu. Značajka je tih građevina velika kupola nad središnjim molitvenim prostorom i niz manjih kupola i polukupola, koje su joj podređene, te vitki višekutni minareti sa šiljastim završetkom.
Najpoznatije su džamije Kupola na stijeni i Al-Aksa (obje iz VII/VIII. st.) u Jeruzalemu, Ibn Tulunova džamija u Kairu i Velika džamija (Sīdī ‘Uqba) u Kairouanu (obje iz IX. st.), La Mezquita u Córdobi (VIII. st.), Saborna džamija (Masdžid-e Džame) u Esfahanu (od IX. st.), a u Carigradu: Aja Sofija (iz VI. st., u XV. st. pretvorena u džamiju), džamije Mehmeda Osvajača (1470), sultana Bajazida (1501), Sulejmana Veličanstvenoga (1556) i sultana Ahmeda (1616).
