bratovštine (bratištine, bratstva, bratija, skule; lat. confraternites, fraternitates, fratiliae, scholae), društveno-vjerske, odnosno staleško-stručne udruge vjernika. U srednjem vijeku bratovštine su se organizirale na staleškoj osnovi, a u novije im je doba zadaća promicanje posebnih pobožnosti. Iako su bratovštine najčešće okupljale pojedince slična ili istoga društvenog položaja, razlikuju se od cehova, koji su prije svega strukovne udruge. Osnovna je zadaća bratovština njegovanje pobožnosti, dobrotvornosti i socijalne zaštite članova (bratima). Osim toga, nerijetko se brinu i za hospitale, župne crkve i sl. Povijesni tragovi o prvim bratovštinama sežu u IV. i V. st., a točniji podatci datiraju iz IX. st. Snažniji polet doživljavaju pojavom franjevačkoga i dominikanskoga reda u XIII. st., posebice u Italiji. Povezan je s tim i nastanak bičevalačkih bratovština (flagelanti), koje zbog svojih sklonosti pretjerivanju u XV. st. počinju nestajati zbog crkvenih zabrana. Prve bratovštine u Hrvatskoj spominju se u Zadru: bratovštine ribara (XI. st.), zlatara (XII. st.) i Svetoga Križa (1176). Od XIII. st. nastaju mnoge bratovštine u jadranskim gradovima (Gospe od Milosrđa, 1208. i sv. Duha, oko 1220. u Šibeniku; sv. Mihovila u Gružu, oko 1290; Svetih anđela u Splitu, 1342), ali i u unutrašnjosti (Majke Božje i Dobre smrti, 1380. u Zagrebu). Među najstarijim su bratovštinama bičevalačke (flagelanti): sv. Silvestra u Zadru, Svih svetih u Dubrovniku (1215). Vrlo su raširene bratovštine mjesnih zaštitnika kao sv. Duje u Splitu, sv. Vlaha u Dubrovniku, sv. Tripuna u Kotoru. Za hrvatsku povijest i kulturu veliko značenje ima bratovština sv. Jurja i Tripuna koja je od 1451. okupljala Hrvate u Veneciji, gdje je izgradila palaču. Bratovštine su u nas imale iznimno kulturno značenje jer u njihovu okrilju nastaje najstarija književnost na narodnom jeziku – najstarija crkvena pjesmarica na hrvatskom jeziku pripadala je bratovštini Svih svetih s Korčule (vjerojatno XV. st.). Bratovštine su pokrenule i usustavile pučke svečanosti i pobožnosti, iz kojih su se razvile laude, a zatim dijaloške pjesme, obredne igre i crkvena prikazanja (XV. st.), prvi dramski oblici u nas. Osim toga, bratovštine sudjeluju u javnim vjerskim procesijama, a često i u održavanju javnoga reda. U nas su vrlo raširene bile bratovštine mjesnih zaštitnika (npr. sv. Vlaha u Dubrovniku, sv. Duje u Splitu, sv. Kvirina na Krku), no česte su one sv. Nikole kao zaštitnika pomoraca i ribara. Na čelu bratovštine stoji predsjednik (prokurator, gastald, župan ili podžup), čiji je položaj mogao biti toliko častan da se smatrao prvim iza biskupa i kneza. Svaka je bratovština imala svoj statut (matrikula), od kojih su stariji pisani latinskim (XIII. st.), a poslije talijanskim i hrvatskim jezikom (XV. st.). Iako su često nalik jedne na druge, matrikule ipak sadržavaju neke posebnosti propisujući posebne zadatke pojedinih bratovština. Pojavom reformacije u protestantskim zemljama bratovštine nestaju, ali nakon osnutka isusovačkoga reda one u XVII. i XVIII. st. dobivaju nov poticaj. Međutim, postupni utjecaj prosvijećenog apsolutizma i Francuska revolucija doveli su bratovštine na sam rub opstojnosti. Ukidanje isusovaca (1773) također je tomu pridonijelo, tako da se u XIX. st. djelovanje bratovština sužava na crkvene okvire. U nas se, zbog kratkotrajnosti francuske vlasti i kratkoće vladavine Josipa II., bratovštine uspijevaju održati. Ipak, prijašnji sjaj i značenje ne vraćaju im se.
