autogeni trening, psihoterapijska tehnika opuštanja koju je 1932. u medicinu uveo njemački psihijatar J. H. Schultz. Temelji se na hipnotičkim iskustvima radi autosugestivnog izazivanja promjena u tijelu. Osnovne vježbe autogenog treninga, u sjedećem ili ležećem položaju, uz određene formule i predodžbe, dovode do opuštanja mišića i krvnih žila, mirna disanja i ritmična rada srca te opuštene pasaže u trbuhu i osjećaja svježine u čelu. Vježba se provodi najduže 20 min i uz voditelja se postupno prihvaća tijekom 3 mjeseca, no može i brže. Tehnika otklanja tjeskobu pa je indicirana za liječenje i prevenciju gotovo svih psihičkih i psihosomatskih smetnji. Pomaže drugim psihoterapijskim tehnikama, kao što su biheviorska terapija (desenzibilizacija) i aktivna postupna hipnoza. Dugotrajno vježbanje poboljšava kvalitetu života mijenjajući poglede i vrijednosni sustav. Osim osnovnih vježbi postoji i viši stupanj. Vježbač, nakon »prekopčavanja« kroz osnovne vježbe, stvara zorne predodžbe statičkih i dinamičkih slika. Viši stupanj povećava opuštenost, pomaže autoanalizi i poboljšava stvaralaštvo. Autogeni trening primjeren je svakomu dobu, vježbati mogu i djeca od početka školovanja.
