Zrinski, Petar IV., hrvatski ban (Vrbovec, 6. VI. 1621 – Bečko Novo Mjesto, 30. IV. 1671). Nakon smrti oca Jurja V., kao dijete je uz brata Nikolu VII. nominalno obnašao čast legradskoga (međimurskoga) kapetana. Po savjetu ugarskog primasa P. Pázmánya 1630. je zajedno s bratom započeo školovanje kod isusovaca u Grazu, a nastavio ga na isusovačkom učilištu u Trnavi. U pratnji kanonika Matije Szenkviczija poslije je s bratom otputovao u Italiju, gdje se bavio vojnim znanostima i topništvom. Nakon povratka u Hrvatsku 1637. sukobio se s Osmanlijama kraj Kanjiže (Nagykanizsa), a iduće godine s Nikolom je podijelio obiteljsko imanje. Od tada je boravio u Ozlju, gdje se 1641. oženio Anom Katarinom Frankapan. Zbog zauzimanja zemljišta kraj Martinšćice kraj Rijeke bio je optužen za veleizdaju, ali je ubrzo bio pomilovan i 1647. postavljen za velikoga kapetana žumberačkih uskoka s kojima je sudjelovao u Tridesetogodišnjem ratu (1618–48), istaknuvši se u završnim bitkama 1647–48. na njemačkom i češkom bojištu. God. 1649. potukao je Osmanlije kraj Slunja, a po izbijanju Kandijskoga rata od 1654. pomagao je Mletačku Republiku na kopnu i moru, nanijevši Osmanlijama velike štete. Vrativši se u domovinu 1655. suzbio je Osmanlije u blizini Perušića u Lici. God. 1658. bio je postavljen za ogulinskog i senjskoga kapetana te kapetana cijeloga Primorja. U vrijeme Erdeljskoga rata izvojevao je 16. X. 1663. veliku pobjedu nad Osmanlijama kraj Jurjevih Stijena blizu Otočca. U jesen 1664. pristupio je uz brata Nikolu VII. protuhabsburškoj uroti, uz koju je povezana njegova daljnja sudbina. Nakon smrti brata Nikole, 24. I. 1665. bio je imenovan hrvatskim banom, ali je u tu čast bio uveden tek potkraj 1668. Nakon sloma neuspjele urote usmjerene protiv habsburškog apsolutizma uhićen je zajedno s F. K. Frankapanom te pogubljen 1671. Njegovi su posjedi tada prešli u vlasništvo krune pa je time velik dio Hrvatske bio stavljen pod upravu Dvorske komore. Bavio se književnim radom, napisao prepjev Nikolinih pjesama (pisane na madžarskom) i objavio ga u 1660. u Veneciji pod naslovom Adrianskoga mora sirena. Pritom je napisao stotinjak vlastitih strofa u kojima je iskazao neprijateljstvo prema Nijemcima, s kojima je bio u dugotrajnoj zavadi na vojnokrajiškom području, pa tako njegov hrvatski prepjev, za razliku od madžarskoga izvornika, u svojem sadržaju nosi izrazito hrvatsko obilježje. O utjecaju što ga je Petar imao na suvremenike svjedoči poema dubrovačkoga književnika Vladislava Menčetića Trublja slovinska (1665), koju je 1663. ispjevao Petru »v pohvalu«. Znameniti hrvatski povjesničar I. Lučić posvetio mu je kartu naslovljenu »Današnji Ilirik«, objavljenu u djelu O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga (1666).
